Zagrebancija

Berlinski zid na Drini ili vidimo se u Kali Yugi

Autor:: Romano Bolković 11/21/2013 18:05

Svjetski je poredak nakon 1945. godine zasnovan na simboličkom paktu u koji je upisan antifašizam: bez obzira na hladni rat, antifašizam je ujedinjavao i sučeljene blokove, kao i nesvrstane. Nakon pada berlinskoga zida, to se jedinstvo utemeljuje poskomunističkom odnosno posttotalitarnom paradigmom. 

Franjo Tuđman taj je pomak pred stranom publikom tematizirao više puta. Još početkom 1991. godine u Beču je kao uzrok pada komunističkog socijalističkog projekta naveo demokratski nacionalizam, a ne liberalnu demokraciju. Godinu dana kasnije u UN Tuđman govori: „Treba podsjetiti da je za urušavanje komunističkog sustava bio najzaslužniji pozitivan nacionalizam, odnosno nacionalno-demokratski pokret, porobljenih naroda u istočnoj Europi, a i potlačenih naroda bez države u drugim dijelovima svijeta.“ Tri godine kasnije, na istom će mjestu Tuđman kazati kako su dvije velike totalitarne ideologije doživjele poraz; te su dvije ideologije fašizam i komunizam. Iz rasula kolonijalnih i ideoloških carstava izrastaju nove suverene države. Ali, svijet je sporo i nevoljko prepoznao epohalni značaj državne emancipacije malih naroda; imao je preča posla, zaokupljen pričom o kraju povijesti i novom svjetskom poretku u euforiji rušenja berlinskog zida.

I, usred takve analize, Franjo Tuđman u svojoj izravnoj polemici s Fukuyamom, naprasno kaže: Povijesni proces opće demokracije nije se mogao zaustaviti na reformi političkih sustava, već izaziva dublje preobražaje. Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću. Lupetanja kraja hladnog rata, naracija o Europi istog tipa poretka i liberalnoj demokraciji, previđaju središnju historijsku istinu: bez „pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije“ ne bi došlo do propasti komunističkog totalitarizma, do kraha bipolarnosti (doslovce tako, i to je naprosto nevjerojatno: Tuđman je imao pred očima sasvim drukčiju sliku Hrvatske, no što je bipolarana Hrvatska današnjice, uzgred budi kazano). Dakle, Tuđman izravno napada priču o liberalnoj demokraciji: o Fukuyaminoj univerzalnoj liberalnoj državi čijim će procesima vladati tržišni regulativni principi. Za njega je izlazak iz realsocijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokraciju puka reforma: fundamentalna promjena o kojoj govori, to je za Tuđmana pozitivni nacionalizam i kreativna nacionalna individuacija: nacionalna revolucija. Izvan je svake sumnje da Tuđman tu ne samo da polemizira s pozicijom liberalne demokracije, nego se uspostavlja kao nacionalist u ideološkom smislu.

Tranzicija sa realsocijalizma na novi poredak za Tuđmana je konzumirana s osamostaljenjem i odcjepljenjem: imamo tržišnu ekonomiju, obavili smo pretvorbu i privatizaciju, napisali demokratski ustav, ergo smo demokratizirani. Taj stav postao je dio opće svijesti: kao da imamo liberalnu demokraciju, jer imamo tržište i višepartijski sustav. Jasno, predstavnička demokracija nikako nije istovjetna liberalnoj: u Hrvatskoj manifestno nedostaje politička kultura liberalne demokracije: nema javne sfere koja uopće omogućuje javnu diskusiju, recimo. Ovaj stav, vrijedi ponoviti, od tada kao da je dio opće svijesti: tek formalno ustanovivši liberalnu demokraciju, Hrvatska u različitim formama u raznim etapama svoje recentne povijesti očituje nacionalizam kao ideologiju svojstvenu svim njenim nomenklaturama: sjetimo se Račana koji ne izručuje generale; sjetimo se Mesića koji prijeti slanjem vojske na Republiku Srpsku. Takvi primjeri mogu biti banalni, ali se oni suštinski ne razlikuju od Tuđmanove osviještene pozicije nacionalizma koji govori o tome da nije dovoljna puka reforma političkoga sustava nego je tu neophodan i pozitivni nacionalizam.

No Tuđman tih godina postulira i drugu veliku temu koja će odrediti budućnost Hrvatske: u tom istom govoru u Beču kaže da su komunistički pokreti samostalno uspjeli samo ondje gdje su se povezali s nacionalnim pokretima. Tuđman političar ovaj je moment preuzeo od Tuđmana povjesničara, pripremajući svoj nacional-revolucioanarni oparacioni sustav: Miroslav Tuđman jednom je govorio o mjestu iz „Ranih radova“ koje je njegova oca inspiriralo u pogledu zasnivanja kakve-takve ideologije HDZ-a, ali i njenog političko-organizacionog oblika, zajednice (paziti: zato i nije riječ o partiji, o onome što izražava interes sam dijela, partikularni interes, već je tu ime zaista program, jer govori o onome jednom za koje smo svi i oko kojega se i okupljamo za-jedno, o zajednici). To mjesto sasvim osvjetljava uvid o pobratimstvu totalitarističkih lica u svemiru: o nekoj vrsti bratstva nacionalista i komunista:

„Za Njemačku nije utopijski san radikalna revolucija, općečovječanska emancipacija, nego naprotiv, djelomična, samo politička revolucija, revolucija koja ostavlja stupove kuće. Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome, što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti, na tome, što jedna određena klasa poduzima opću emancipaciju društva iz svoga posebnog položaja. Ova klasa oslobađa cijelo društvo, ali samo pod pretpostavkom da se cijelo društvo nalazi u položaju ove klase, npr. da ima ili da po volji može steći novac i obrazovanje. Nijedna klasa građanskog društva ne može igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi trenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s društvom uopće, kad se zamjenjuje s njim i kada je društvo osjeća i priznaje kao svoga općeg predstavnika, trenutak kad su njeni zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga društva, kad je ona zaista glava i srce društva.

Samo u ime općih prava društva može jedna posebna klasa polagati pravo na opću vlast. Za osvajanje ovog emancipatorskog položaja, a time i za političko iskorištavanje svih sfera društva u interesu vlastite sfere, nisu dovoljni samo revolucionarna energija i duhovno osjećanje svoje vrijednosti. Da bi se revolucija jednog naroda i emancipacija jedne posebne klase građanskog društva poklapala, da bi jedan stalež važio kao stalež cijeloga društva, zato se moraju, obrnuto, svi nedostaci društva koncentrirati u jednoj drugoj klasi, zato mora jedan određeni stalež biti stalež opće smetnje, otjelovljenje općih prepreka, zato mora jedna posebna socijalna sfera važiti kao notorni zločin cijeloga društva, tako da se oslobođenje od te sfere pojavljuje kao opće samooslobođenje. Da bi jedan stalež bio par excellence stalež oslobođenja, zato mora, obrnuto, jedan drugi stalež očigledno biti stalež podjarmljivanja. Opće negativno značenje francuskog plemstva i francuskog klera uvjetovalo je opće pozitivno značenje buržoazije, klase koja je s njima neposredno graničila i koja im se suprotstavljala.“

Umjesto Marxovih varijabli francusko plemstvo vs. buržoazija, valja ubaciti sada nazive po volji, a naročito obratiti pažnju na a) karakter ove ideološke fantazme koja unaprijed računa na svoj neuspjeh, pretpostavljajući za to i nužnog krivca, mangupe u našim redovima, što anticipira čistke, baš kao i holokaust: „Da bi se revolucija jednog naroda i emancipacija jedne posebne klase građanskog društva poklapala, da bi jedan stalež važio kao stalež cijeloga društva, zato se moraju, obrnuto, svi nedostaci društva koncentrirati u jednoj drugoj klasi, zato mora jedan određeni stalež biti stalež opće smetnje…“.

Kad se klasno zamjeni s nacionalnim, proletersko s njemačkim a samoupravno s hrvatskim, onda ćemo shvatiti što je to Franju Tuđmana inspiriralo na osnutak HDZ-a: „Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome, što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti, na tome, što jedna određena klasa poduzima opću emancipaciju društva iz svoga posebnog položaja. Ova klasa oslobađa cijelo društvo, ali samo pod pretpostavkom da se cijelo društvo nalazi u položaju ove klase, npr. da ima ili da po volji može steći novac i obrazovanje. Nijedna klasa građanskog društva ne može igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi trenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s društvom uopće, kad se zamjenjuje s njim i kada je društvo osjeća i priznaje kao svoga općeg predstavnika, trenutak kad su njeni zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga društva, kad je ona zaista glava i srce društva.“

Ovaj trenutak općeg bratimljenja bio je poznat i Staljinu: revolucionarne mase obavit će prevrat jedino gonjene energijom oslobođenog nacionalizma. Cum grano salis, mogli bismo kazati da je za Tuđmana HZD = „narodna fronta“, ili, arhaičnije, onaj trenutak nacionalromantičnog entuzijazma kad se cijelo društvo bratimi i stapa s avangardom nacionalnog pokreta, kad je društvo osjeća i priznaje kao svog općeg predstavnika.

Tuđman ovdje polaže nacionalizam u srce samog komunističkog projekta: njegov je pogon ono što Tuđman naziva pozitivni nacionalizam. Jasno, Tuđmanu ovaj motiv treba da bi opravdao svoju konverziju, štoviše da bi je zanijekao: time postulira vlastitu dosljednost, ističući kontinuitet svoje misli i djelovanja: da, bio sam komunistički general, ali oduvijek – kazati će formalno od 1967., ali u sebi od kraja Drugog svjetskog rata – nacionalist. Samo zato jer je u pokretačka snaga komunističke revolucije nacionalna energija, moguće je komunističku doktrinu i socijalistički pokret opravdati kao prefiguraciju pokreta za nacionalno oslobođenje. Demokracija tu nije dovoljna: neophodan je pozitivni nacionalizam. Demokratska je reforma samo formalna, pa se zahtjeva nacionalna revolucija. S komunističkim totalitarizmom i nema pravog diskontinuiteta, nego se uspostavlja kontinuitet s njegovom biti: s nacionalističkim pokretom kao njegovom srži.

Zato će Tuđman u UN kazati: „Danas više ne može biti nikakve dvojbe o tome, da je upravo to što se svijet funkcionalno sve više integrirao, bilo preduvjetom nacionalnog osamostaljivanja i unutarnje društveno-političke, ali i međunarodne demokratizacije. To je bio samo prividno proturječan proces. Mali narodi i njihove države, baš zbog svog ugroženog položaja, napregnuto teže očuvanju vlastitog državnog, kulturnog i gospodarskog identiteta, što je u interesu očuvanja ne samo raznolikosti nego i samog razvitka svijeta. Treba podsjetiti da je za urušavanje komunističkog sustava bio najzaslužniji pozitivan nacionalizam, odnosno nacionalno-demokratski pokret, porobljenih naroda u istočnoj Europi, a i potlačenih naroda bez države u drugim dijelovima svijeta.“

Berlinski zid nije srušio Zapad: nije ga srušio kapitalizam ni liberalna demoracija.

Mauerfall je plod djelovanja pozitivnog nacionalizma, odnosno nacionalno-demokratskog pokreta porobljenih naroda u istočnoj Europi: taj trenutak činio se kao pobjeda liberalne demokracije, no u Hrvatskoj se ta pobjeda delegitimira – oslobađanje Berlina i opet je izveo Istok, dok je Zapad i opet čekao: ono što se događalo u istočnom bloku jesu zakuhali i disidenti i nevladine udruge i zapadne radiopostaje i pritisak Zapada uopće, no kako kaže Ljubomir Antić, sve je to “pridonosilo slabljenju i postupnom urušavanju komunizma odnosno zgušnjavanju vremena koje mu je ostalo na raspolaganju. No po svemu tome on bi, eventualno reformiran, još dugo ostao na sceni bez završnog udarca koji mu je zadao narod konstituiran u naciju koja po unutrašnjoj logici teži vlastitoj nacionalnoj državi.“ I opet isti motiv: politički bi sustav bio samo reformiran, bez nacionalne revolucije: završenog udarca koji zadaje nacija u svojoj entelehijskoj tendenci k nacionalnoj državi. Ponovimo: fundamentalna promjena o kojoj se ovdje govori, to je pozitivni nacionalizam i kreativna nacionalna individuacija: nacionalna revolucija.

Zanimljivo, Tuđman će svoju viziju zaokružiti prosvjetiteljski: jačanje svjetskog mira postaje osnovna ideologija čovječanstva. Ali, ideja svjetskog mira ima svoj prosede: propadanje komunističkih i totalitarnih sustava u sovjetskom bloku ojačalo je nadu i stvorilo pretpostavke za svestranu demokratizaciju svijeta.

Od toga vremena do dana današnjega u Hrvatskoj ova ideologija nije prestala biti državnom.

Pad Zida kao metafora konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog, stoga je u nas posve korumpirana: liberalna demokracija, za koju bismo očekivali da će nastupiti u povijesnom hodu nakon sloma tih dvaju totalitarnih ideoloških projekata omalovažena je u ime demokratskog nacionalizma kao nacionalne revolucije, a svaki je razvoj demokracije podređen primatu nacionalnog interesa.

Tko misli da je tu riječ tek o desnici grdno se vara: ovaj temeljni ideološki potez premještanja nacionalnog u srce komunističkog projekta jednom za svagda postulira ovu bliskost dvaju prividnih konkurenata u hrvatskom političkom blokovskom ratu: ljevica i desnica, zastupnici rada i kapitala, oni osjetljivi na socijalno i oni senzibilizirani za nacionalno, u nas su odavno ideološki posredovali kako svoj program, tako i svoj operativni format.

Nedavno sam to pokazao analizirajući Milanovićevu političku poziciju, koja je deklarativno pozicija liberalnog konzervativizma, kako se, začudno, predsjednik socijaldemokrata samodeklarira, dočim je u stvari Milanovićeva pozicija – nacionalistička. Prispodobira, recimo, euroskepticizmu UKIP-a. Pokazao je to proteklih mjeseci slučaj Lex Perković:

Što je drugo Milanović u slučaju lex Perković ustrajno činio nego pokušavao iznuditi legitimnost u sredini u kojoj funkcionira dirljivom pričom o zaštiti nacionalnih interesa: prema unutra, to je pokušaj podilaženja nacionalnom sentimentu doskočicom o zaštiti branitelja od sudskoga progona u zemljama EU, a prema van, riječ je o nesklapnom argumentu o borbi za ravnopravan položaj RH u EU, kao da je Europska Unija tek kvantum svojih članica, a ne kvalitativno novi entitet na koji i Hrvatska, kao i ine članice, prenosi dio svoga suvereniteta. Milanović, drugim riječima, igra na kartu nacionalizma, pokušavajući, svjesno ili ne, predstaviti svoju aktivnost kao zaštitu nacionalne države na frontu koji se zove Europska Unija. Takav diskurs klasičan je euroskeptički diskurs.
Taj stav, rekao sam gore, postao je dio opće svijesti: kao da imamo liberalnu demokraciju, jer imamo tržište i predstavničku demokracijui: Milanovićeva se pozicija zaista ne razlikuje od Tuđmanove pozicije nacionalizma kojemu je nedovoljna puka reforma političkoga sustava nego je tu neophodan i pozitivni nacionalizam.

Što je drugo nego taj isti pozitivni nacionalizam argument: „ispravno inzistirajući na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?“. S jedne strane imamo zahtjev da se građanin Republike Hrvatske pojavi pred sudom u Njemačkoj, a s druge argument: ali postoji državni interes, a taj je da naš položaj unutar EU bude ravnopravan, te se stoga u EU, kao području borbe, mi moramo izboriti za taj interes i taj položaj. Europa kao suma nacionalnih država koje se bore za svoj položaj, to je vizija Europske Unije Zoran Milanovića. U ovom smislu Zoran Milanović u nesporazumu je s vlastitom ulogom: ulogom liberalnog nacionalista onog tipa koji je protagonist današnje globalne podjele rada i čija se uloga ne sastoji više u zaštiti nacionalnih interesa, već u posredovanju interesa globalnoga kapitala. Globalizacija na stanovit način treba nacionalnu državu: treba njenu infrastrukturu kao relej, medij transmisije moći. Kapital djeluje i bez nacionalne države ili u nekakvoj “tankoj” državi, koja nikako ne treba biti demokratska država – upravo nasuprot. Stoga je legitimitet današnje nacionalne države u prilagodbi pravnoga sustava standardima Unije, primjerice, a ne u ispunjavanju narodne volje, ma kako to domoljublju cinično zvučalo.

Ali, Zoran Milanović, odjednom je odbio svoju ulogu: to je ono što se u Hrvatskoj ne shvaća, iako je to ono što Zorana Milanovića u konačnici mora koštati pozicije: on je jednostavno kao ideološki nacionalist, nacionalist Tuđmanovog tipa koji zagovara, ma i hinjeno, ma i trenutno, retorikom devedesetih, interese braniteljske populacije po Zagrebu, ili pak nacionalne države u Europskoj Uniji, anakron: zajedljivo kazano, ako nije komprador, Milanović je nepotreban, i stoga Milanovićev govor i vapi: ‘Ne vjerujte onima koji govore da rasprodajemo državu!, kako njegovu osnovnu poruku naciji vidi njegov povlašteni medij i tumač, „Jutarnji list“, ističući je u naslov. Da ne govorimo o tome kako se cijela ova priča o nacionalizmu i nacionalnoj državi, ispričana Tuđmanovom retorikom, ili retorikom njegovih najvećih oponenata, dakle ispričana retorikom apologije nacionalne države u svijetu globalnog kapitala ili pak nasuprot kritikom njene neophodnosti kao transmisije volje Zapada aka korporacija aka istog tog globalnog kapitala, može suspendirati jednostavnom primjedbom: a zašto bi Zoran Milanović morao braniti tu nacionalističku poziciju u suvremenom svijetu isprepletenom nebrojenim interakcijama?

To Zoran Milanović kao da ne razumije. On, koji tako puno čita, kako kaže Glas Mordora, kao da ne shvaća da na život građana kojima je premijer mogu utjecati oscilacije jedne valute ili dosljednost jednog njemačkog suca. Umjesto toga, on i opet u okviru nacionalne naracije inscenira praiskonski sukob partizana i ustaša, raspru crvenih i crnih o ćirilici, e da bi se u toj zavadi ideologija esencijalno suprotstavljenih liberalnoj demokraciji pojavio kao jedina točka izravnanja i pomirenja svih društvenih proturječja – kao nekoć Franjo Tuđman, pomiritelj ustaša i partizana – braneći najapstraktniji nacionalni interes za koji jedino tautološki može kazati da je – državni interes. U čemu se on sastoji? U tome da naša država bude ravnopravna ostalima u Europi! A zašto to ona nije? Nije – neispunjavanjem svojih preuzetih obveza: farsa oko Perkovića za sada se zaustavila u besramnom izigravanju Europske Unije natezanjem oko zakona koji je konačno omogućio – pokretanje procesa u Hrvatskoj! 

I, u tom trenutku, kad je konačno zadovoljen vitalni nacionalni interes, kad smo zaštitili Udbu, operativni postroj nacionalne revolucije, nasljednici komunista predaju štafetu nasljedniku nacionalista: Milanović vrući krumpir zaštite Perkovića baca u ruke Tomislava Karamarka, transformirajući jednu aferu drugom: ono što je bilo vanjskopolitičko pitanje – izručenje Perkovića Njemačkoj – postaje sada unutarnjopolitičkim pitanjem zaštite manjina: pitanjem uvođenja ćirilice u Vukovaru. Afera koja je začeta noću, simbolično, in nuce priznajući da država nema puni legitimitet u Podunavlju, pa krišom mora postavljati dvojezične natpise na državne institucije, završila je upravo tako kako je započeta: njezin se kraj nazirao u njenom početku – tko ne može takvu tablu na ulici postaviti usred bijela dana, po toj ulici čak ni za dana ne smije proći! I, to se dogodilo, Zoranu Milanoviću i, nažalost, Ivi Josipoviću.

I opet je to, jasno, sasvim pervertirano, pitanje nacionalnog suvereniteta: Stožer za obranu Vukovara postigao je točno ono što je devedesetih agresor htio: izvlastio je Vukovar iz državnopravnog poretka Republike Hrvatske. U Vukovaru ne vrijede hrvatski zakoni: ne samo da nije moguće postavi dvojezične natpise, nego njegovim ulicama ne mogu slobodno proći ni Predsjednik Republike, niti Predsjednik Vlade RH, kao ni Predsjednik Hrvatskoga Sabora. Cinizam? O, ne, ne postoji riječ za ovaj fenomen: Hrvati su upravo u Vukovaru, igrajući svoje nacional-socijalističke igre, ukinuli hrvatsku državu! Jasno, idioti, nevjerojatno imbecilan narod, ali to nije u pitanju, to nije bilo nikad upitno. Pustimo dakle tu činjenicu da Srbin koji je ratovao za Vukovar danas može u jadu bacit kokardu na pod i skačući po njoj urlati od bijesa: Za koga smo mi to ginuli, kad smo ih mogli pustiti da se sami pobiju?, i pozabavimo se time što se zapravo u ovom pomaku od afere koja je bila neugodan za crvene k aferi koja je povijesni debakl crnih zapravo dogodilo?

U vrijeme afere Perković cijela je zemlja ustala protiv ljevice: ispostavilo se da u backstageu kulisne demokracije udbaški lutkari manipuliraju demokratskim političkim procesima i ovu provizornu parlamentarnu demokraciju rabe samo kao paravan svoje neprekidne vladavine, kako je već Tuđman to zasnovao, opisao i organizirao. Konačno, on je i sam iz tog legla: ne samo crveno-crnog, nacionalkomunističkog, nego je s Udbom tikve sadio sedamdesetih, putujući po Europi dok Proljećari robijaju, ali, to već i HDZ-ovci znaju. Iz te nesnosne situacije SDP počinje izlaziti spinom: kao biva, čak je i Viviane Reding na njihovoj strani, kad je riječ o ćirilici – ipak je tu Milanović onaj koji ne samo da štiti nacionalni interes, nego se Europi nudi kao jedini legitimni zaštitnik ljudskih prava. Kao nekoć Boris Tadić, koji bi poticao probleme Kosova nudeći se Zapadu kao panaceja njihova rješenja, jer nije mogao isporučiti ništa drugo, tako i Milanović, ne mogavši riješiti niti jedan gospodarski ili socijalni problem, započinje bitku na svjetonazornom polju. Otvara pitanje ćirlilice.

Za divno čudo, Milanoviću usred njegova poraza, umjesto da se pokupe u mišju rupu, zašute i mumlaju o gospodarstvu koje ionako nitko na svijetu ne zna dovesti u red nigdje, pa ni u nas, desni kreću u imbecilni križarski pohod: prokreacionisti se razmnožavaju do brojke od referendumskih sedamstopedeset tisuća koji bi da brandiraju brak, izazivajući posvemašnje zgražanje liberalne Hrvatske, a Stožer priprema Dvije kolone, valjda po uzoru na Amfilohijeva Dva voda vojske, tj. organizira najveći politički suicid u povijesti Hrvatske: nitko nikada nije tako uspješno u tako kratkom vremenu nanio sebi tako nepopravljivu štetu kao što je to izveo HDZ u Vukovaru – prizor Predsjednika i premijera koji ne mogu izraziti pijetet vukovarskoj žrtvi dojučerašnje je građane, zgrožene nad udbaškim specijalnim zakonom, stubokom pretvorilo u građanski otpor – fašizmu!

Da je Perković angažirao Radenka, Traživuka i ekipu da mu odrade PR, ne bi to bolje napravili no HDZ: naš mali građanin osjetio se ugroženim, ne više izigranim, i više od samosažaljenja zbog spoznaje da on ni o čemu ne odlučuje jer zakone, kako se sjete, pišu udbaški lutkari kojima su saborski zastupnici samo rekviziti u beživotnom Teatru sjena, malograđana je obuzeo: strah. Uglavnom, naš je mali Hrvatek klasična figura u publici antičkog teatra: sjedi u amfiteatru kao u gledalištu teniskog terena, pomičući glavu za pogledom s lijeva nadesno, i samo čeka katarzu, da konačno za sva vremena bude pročišćen putem sažaljenja i straha. Za sada mu to nikako ne uspijeva: jest da osjeća strah, ali to je u hrvatskom društvu svakodnevna atmosfera, dok sažaljenje osjeća možda diplomatski kor, koji je također zauzeo svoje tradicionalno mjesto u ovoj panonskoj tragediji, da u ime Svijeta suosjeća s usudom Abderićana koji ne mogu biti krivi čak ni kao komunisti ili fašisti, jer za to treba pameti, dočim su ovi naprosto budale. Već se to iz Beograda vidi, da dalje od regionalnog središta ne tražimo viša motrišta.

A upravo tu, u Beogradu, iznova se otkriva hrvatska politička farsa u svoj svojoj neduhovitosti. Srpske su vlasti odredile 2020. godinu kao rok za ulazak države u EU, no dužnosnici i stručnjaci kažu kako na tom putu postoje i izazovi, uključujući financiranje reformi i pitanje Kosova. Sredit će to Srbi, znaju oni kako se sa svijetom rješavaju pitanja unutrašnje politike. Recimo, oslonit će se na braću Hrvate. Hrvati su, naime, otkako su ušli u EU, jedino i samo zaduženi da uvedu Srbe u zapadnu orbitu, jer, iako Hrvati ne pokazuju preveliku pamet, vidimo, valjda nema takvog blesana koji bi mislio da je Svijet demontirao berlinski zid da bi ga stavio na – Drinu! Zar je netko mislio da će limes biti ta duboka voda gdje gajtan trava raste? Ta će vododijelnica Zapada od Istoka biti neka hrvatska granica, pa još viđena povijesno, u smislu nacionalne kartografije dr.Tuđmana? Zar se stvarno ovdje mislilo, u Zagrebu, da je NATO odlučio Srbiju ostaviti Rusiji? Da EU prestaje na istočnim granicama RH? Bože, kakva pogreška!

Vidite, baš stoga jer NATO treba doći u rusko dvorište, osim Bugarske i Rumunjske, naši su američki prijatelji zainteresirani i za Srbiju. Baš kao i Bruxelles. I sad, tu je ta 2020., kao optimalna godina ulaska Srbije u EU, a to je, u hrvatskom mjerilu, mandat i pol: pol ovoga, i još jedan. I, sad se postavlja opravdano pitanje, tko je zahvalniji suradnik Zapadu u projektu prevođenja Srbije s Istoka na Zapad: HDZ ili SDP? 

Može li Tomislav Karamarko, recimo, desetak puta godišnje sastajati se sa srpskim kolegom i obrazložiti Stožeru da je to košer? Može, ali jedan mandat, iako, ako se Tuđman neprekidno razgovarao s Miloševićem, možda bi se moglo udesiti da se hadezeovci i na novi ciklus razgovora priviknu. Ipak, iako je Karamarko ozbiljan suradnik, Zapad vjerojatno neće riskirati: vidljivo je to i iz ovih pripremnih radnji, kao što je nagodba vladajućih i Crkve.

Jer, sad je sasvim jasno da je vladajuća nomenklatura proizvela ovu situaciju oko referenduma. Naime, udruge Korak i Iskorak su početkom 2012. u javnoj akciji podnijele prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbe Obiteljskoga zakona koja brak definira kao zajednicu muškarca i žene. Ustavni sud to nije učinio. Prva sumnjiva okolnost. Nakon toga kreće konzervativna strka oko brendiranja braka kao životne zajednice muškarca i žene: sasvim je očito iz svijesti da će Ustavni sud takvu definiciju morati proglasiti neustavnom, naprosto stoga jer je u Ustavu nema. Suci se Ustavnoga suda u nastavku prave ludi, sve do jučer, kad su nonšalantno i zapravo nečuveno skandalozno ustanovili da ustavnost te odredbe u Obiteljskom zakonu “nikada nitko nije doveo u pitanje”, ostavljajući dovoljno vremena Inkviziciji da organizira marketinšku akciju zaštite autohtonog hrvatskog proizvoda: heteroseksualnog braka.

Tijekom cijelog tog vremena SDP u Vladi i u Saboru izigrava rimske legionare pri odabiru ophodnje Asterixova sela: premijer citira Psalme, Leko je jedini pošten jer on je iskreno ZA referendum, zastupnici čiste nokte a ministri fućkaju, i nikome se u tu materiju ne zalazi. Druga sumnjiva okolnost. Na Pantovčaku pak stanje redovno: S.N.Bartulica funkcionira kao organizaciono-konceptualni epicentar referenduma, a da nitko nema pojma zašto to liberalnodemokratski orijentirani socijaldemokrat, predsjednik dr.Ivo Josipović tolerira. Treća, nesumnjiva okolnost. Zapravo je sve jasno kao pastrva u lavoru: SDP je Inkviziciji dopustio organiziranje referenduma, jer im svjetonazorske teme odgovaraju kao spin koji odvraća pažnju od egzistencijalnih: socijalnih i gospodarskih tema i problema, a i stoga jer time čine uslugu Crkvi, konzervirajući postojeće stanje koje brak shvaća u horizontu kršćanskog koncepta zajednice muškarca i žene. Ruku na srce, politički vrlo razborito: SDP je dobar dio konca 2013. potrošio u svjetonazorskim, ćirilićnobračnim konfrontacijama, čineći probleme poput odnosa Vlade i banaka popodnevnom razbibrigom, Crkvu su zadužili barem do sljedećih izbora, a i lijevoliberalni je elektorat, i bez njihove zasluge, fanatiziran samim postojanjem Željke “bolje dijete u sirotište, nego da ga gay ište” Markić, pa je sve u svemu učinak maksimalan: nemreš bolje – već za četrdesetak milijuna imamo izravnu demokraciju čiji ishod neće ništa liberalnima pravno promijeniti, konzervativne će deklarativno zadovoljiti, a liberalno konzervativne, kakvim se samorazumijeva Zoran Milanović, donosi predah od te sada već enervantne zemlje i njenih dosadnih problema, tog prekomjernog deficita, te Europske komisije, svih tih nesnosnih diletanata koji ga samo dekoncentriraju upravo dok proučava zapadnosaske paleoslojeve staroengleskog jezika.

Tako izgleda nagodba ljevice i Crkve.

A ova druga situacija, ako nije dogovor, onda je zasigurno najgori politički potez u povijesti Hrvatske od obnove državnosti do danas: naravno, nemoguće je zamisliti Karamarka da preuzevši HDZ dogovara s bilo kime još 6 godina vladavine SDP-a, budući da HDZ nema toliko vremena da tavori u oporbi, jer, HDZ jednostavno umire u oporbi, kao riba na suhom: to nije normalno stanje, čak je i nelogično, jer zašto bi itko normalan htio biti u oporbi a ne na vlasti? Ta, biti na vlasti, to je puno bolje, jer jedino se kad si na vlasti možeš pobrinuti za sebe i svoje. Za opće dobro nikako ne čovjek ne smije brinuti, jer se općim dobrom u Hrvatskoj ljudi bave samo po kazni, Čobanković i slični, budući ovdje političari ne idu u zatvor, nego ih se kažnjava bavljenjem onime što inače podrazumijeva tradicionalna definicija politike. 

Dakle, ako se Karamarko nije dogovorio da pusti SDP da odradi još mandat i pol, jer Zapadu SDP treba kako bi Hrvatsku imao sasvim podatnu kao relej kulturnocivilizacijskog projekta: Srbija 2020., što onda Karamarko i HDZ rade? Zašto su već dobivenu utakmicu – predali? Zašto su svakog građanina ove zemlje, koji je do jučer proklinjao udbaše, okrenuli protiv sebe kao ustaša: to je sve pučistička falanga, to je popustila budnost spram fašista. 

Jasno, u klasičnohrvatskoj, dakle tuđmanovskoj optici, sve je to isto: crveni koji omogućuju konzervativnu kulturnu revoluciju jedno su te isto s crnima koji omogućuju svjetonazorno poentiranje SDP-a pred Europom: sreća je da nije bilo fizičkog nasilja, odahnuli su diplomati u svojim depešama. 

A, Karamarko je ionako dan kasnije sjao od zadovoljstva u loži Maksimira. Ide se u Brazil, brak je zajednica muškarca i žene, HDZ će taman pred izbore biti presuđen kao zločinačka organizacija, a Hrvatskom će vladati Jugoslaveni – ne mislim tu sada na SDP, mislim na široku paletu kadrova po najraznovrsnijim institucijama današnje SR Hrvatske – koji se pretvaraju da su anacionalni građani, jer takvi su ne samo kao kompradori najpogodniji kako Europi tako i Americi, budući da bi neki normalan građanin Hrvatske mogao doći na ideju osnovati neku istinsku socijaldemokratsku, demokršćansku, ovakvu ili onakvu konzervativnu ili liberalnu građansku stranku – lišenu čak i balasta trabunjanja o klijentelističkom, uostalom teledirigiranom Trećem putu – koja bi konačno razmaknula tu Tuđmanovu nacionalnu u ime liberalne demokracije, kakvu u Hrvatskoj ionako fingiraju samo Goldsteinovi puleni, budući da je prva liberalna stranka Hrvatske valjda i dalje prenacionalna, što nas opet vraća na početak crvenocrnog hrvatskog ruleta u kojem, poslovično, kuglica uvijek, nakon što prođe kroz glavu, padne na nulu.

Teorija urote?

Ma dajte, budite ozbiljni: pa vama je i time-out neprihvatljiv fenomen jer podrazumijeva dogovor. Što bi drugo političari radili nego konspirirali? Ne, vama će kazati zašto je Sanader dao ostavku! Dakle, jasno je da nikada ne ćemo saznati zašto je Karamarko bio zadovoljan u loži Maksimira, dan nakon što je, i bez presuda stranci i Kalmeti, izgubio izbore uvukavši svojim koketiranjem sa Stožerom Hrvatsku u novu Kali yugu. No, kad bolje promislim, možda je ime i dalje program?

Srbi, čekamo vas u 2020.-toj!

U Kali Yugi. 

Ionako ni mi u Vukovaru, ni vi u Beogradu, naprosto ne razumijemo zašto smo ratovali: mi smo to mogli obaviti sami, a vi ste mogli ćirilicu dobiti samo da ste malo pričekali.

 

Exit mobile version