Na inicijativu augustinske redovnice sv. Julijane iz samostana kod Liegea u Belgiji koja je imala viđenje punog Mjeseca s mrljom na površini, prvi put se javlja ideja o blagdanu 1209. godine. Puni Mjesec protumačila je kao Crkvu, a mrlju kao upozorenje na nedostatak blagdana kojim bi se slavila euharistija odnosno sakrament koji je Krist utemeljio na posljednjoj večeri rekavši da kruh predstavlja njegovo tijelo, a vino njegovu krv.
Na molbu Julijane mjesni je biskup Robert u svojoj biskupiji uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan euharistije. Belgijska redovnica i njeni suvremenici zdušno su promicali ideju blagdana i nastojali ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavio je 1264. godine bulu kojom je to pokušao učiniti, no spriječila ga je brza smrt. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi Tijelovo na cijelu Rimokatoličku Crkvu, odnosno na zapadno kršćanstvo. Drugi događaj koji neki spominju u vezi s blagdanom je slučaj iz Bolzana iz 1263. godine u kojem je svećenik navodno posumnjao u Kristovu prisutnost da bi potom doživio viđenje krvi koja je ostavila tragove. Naravno, u ono doba nije se previše događaja ove vrste podvrgavalo nikakvim pa ni crkvenim preispitivanjima.
Za Katoličku Crkvu, svetkovina je spomen na ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak. Prema katoličkom nauku tijelo i krv Kristova u euharistiji su ‘istinski, bitno i stvarni prisutni’, a misterij pretvorbe kruha i vina događa se po euharistijskoj molitvi koju izgovara svećenik. Pojednostavnjeno bi se moglo reći sljedeće: Ako je mana, hrana što ju je Bog dao Izraelu na putovanju kroz pustinju, kruh s neba i znak zajedništva s Bogom koje nikada ne prestaje, a euharistija spomen na Kristovo potpuno predavanje i žrtvovanje te sakrament u kojem je on stalno i potpuno prisutan, Tijelovo je blagdan kojim se slavi euharistija i misterij pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Tijelovo se slavi u četvrtak poslije Presvetog Trojstva, dakle, deveti četvrtak nakon Uskrsa, što ove godine pada 30. svibnja.
Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima širom Hrvatske i neradni je dan. Blagdan se, među ostalim, obilježava tijelovskim procesijama u kojima se u povijesti tradicionalno prezentirala pobožnost, ali i važnost pojedinih osoba, udruga, crkvenih i svjetovnih dužnosnika, kao i običnog puka. Pravoslavna Crkva ne poznaje tijelovske procesije, a euharistiju tumači na ponešto drugačiji način.
