Autor:: Denis Kuljiš 2/19/2011 9:32
Zagrebački Holding duguje – 7,2 milijarde kuna! To je milijarda eura koju nema otkud vratiti jer se rupa ne može pokrpati povećanjem cijena komunalnih pristojbi. Metropola zadužene Hrvatske postala je tako hrvatska metropola dugova. Svaki Zagrepčanin, osim što je dužan kao Hrvat, dužan je još jednom zbog toga što su se povampirena gradska poduzeća, udruživanjem u fantomski Holding, pretvorila u tvrtku koja će slobodno i neograničeno posuđivati na tržištu kapitala iako Grad Zagreb, kao jedinica lokalne samouprave, mora imati izbalansiran budžet – koliko prihoda u godini, toliko rashoda…
Holding se sastoji od 18 “podružnica”, dakle komunalnih poduzeća, te od 7 tvrtki u stopostotnom vlasništvu. Zašto su Gradska groblja (ukop građana), ZET (prijevoz građana), Izdavačko poduzeće “Antun Gustav Matoš” (kulturno uzdizanje), “Robni terminali” (šverc-komerc), “Zagrebački digitalni grad” (prodavanje magle) i turističko poduzeće “Vladimir Nazor” (prvorazredni tereni u Istri za špekulacije gradskih čelnika) objedinjeni u jedinstvenu firmu, kad je jasno da unutar tako velike korporacije s toliko raznorodnim djelatnostima ne može biti sinergije? S takvim je megapoduzećem zaista nemoguće upravljati. Ima više od dvanaest tisuća namještenika, od kojih su jedna šestina – hrvatski branitelji: čovjek bi pomislio da se najveća bitka Domovinskog rata vodila na Hreliću, a ne u Vukovaru…
“Zagrebačka čistoća”, “Zagrebparking”, “Zagrebački Velesajam”, “Zagrebačko investicijsko društvo d. o. o.” koje upravlja investicijskim fondovima, pa “Gradska ljekarna”, “Autobusni kolodvor” i “Zagrebačke tržnice” s jedanaest zelenih pijaca, hladnjačkom i veletržnicom – to je nevjerojatno komplicirana struktura u kojoj nitko nikoga ne može uloviti ni za glavu ni za rep, a zato je tako i složena, jer ju je Bandićev konsiljere, Slobodan Ljubičić Kikaš, i htio učiniti neproničnom tvrdeći da će time objediniti i olakšati, primjerice, nabavu uredskog materijala…
U stvarnosti, Holding je formiran da gradonačelnik stekne tvrtku s kojom će ući u rizične poduzetničke operacije koje su trebale donositi profit… Ideja o stvaranju fiktivne stavke na koji će Milan Bandić podizate kredite pa novac ulagati u kojekave promašene poslove, bila je posve u skladu s duhom trenutka, dok su Sanader i Medoff bili na vrhuncu. Svi su grabili kao da nikad neće doći sutra. No, oni koji su se tada zadužili, postali su dužnici – odgovaraju za kredit svojom ili barem korporativnom imovinom. Za Bandića to, naravno, ne vrijedi. Zadužio se kao gradonačelnik, kao ovlaštena, financijski odgovorna osoba s pravom da samostalno donosi odluke koje može nametnuti Gradskoj Skupštini kad se, jednom godišnje, donosi godišnji proračun. U Skupštinu je bio instalirao svoje ljude pa ih pretvorio u glasačku mašinu. A onda je još Sanader, promijenivši zakon o izboru gradonačelnika, Bandiću i Kerumu omogućio da u gradovima koje su preuzeli vladaju samostalno, jer se po tim inovinarnim regulama, padne li u Skupštini proračun, ona raspušta, a gradonačelnik ostaje, pa priređuje nove izbori. Gradonačelnika pak možeš smijeniti jedno referendumom na koji mora izaći više od polovica upisanih birača – a toliko ih nikad nije i neće izaći na jedan lokalni referendum (uobičajena izlaznost je kod nas i u svijetu ismeđu 10 i 30 posto). Time je Banduću osiguran neograničeni fiskalni manevar.
Kako se dižu krediti ako Grad ne smije biti dužan, nego mora izbalansirati proračun? Pa Grad se zadužuje u Holdingu, koji onda diže kredit u banci, kad gradonačelnik odluči što će kupiti ili izgraditi. Holding u čijoj je vlasničkoj skupštini Bandić bio jedini član, postaje tako dužnik, a kao garanciju otplate iz gradskih izvora ima ugovor na papiru koji je Bandić sklopio sam sa sobom. Što ako ne plaća anuitete? Ništa! Tako je po Sanaderovu zakonu gradonačelnik stekao moć kakvu nema nitko u državi – apsolutnu financijsku samovlast.
Očito je to bilo tako zasnovano da na političkom terenu gdje vlada SDP (a HDZ dobiva, prema rezultatima prošlih izbora, 9 posto glasova), moć preuzme lokalni kabadahija koji će narušiti same osnove demokratske reprezentacije. Nešto slično bio je napravio Tuđman kad je izgubio vlast u Zagrebu pa naprosto nije priznao rezulutate izbora, nego je umjesto skupštine Grada, sazivao skupštinu Zagrebačke županije, znači oko zagrebačkog prstena sela i manjih gradskih gnijezda, koja je onda poptpuno nelegitimno potvrđivala odluke hadezeovskog gradonačelnika! Tuđman se ponašao kao diktator, a Sanader kao lukavi prevarant – našao je otpadnika i stvorio zakonsko rješenje koje je njegova saveznika Bandića učinilo nesmjenjivim, a njegove poslove ostavilo izvan svake kontrole! Nadzor nad lukrativnim poslovima građevinskog developmenta u Zagrebu imalo je samo Ministarstvo graditeljstva – a tu su brzo našli zajednički jezik… Bio je to savršen zločin. Situacija se samo pogoršala otkako je Bandić izgubio kontrolu nad Holdingom. Više se i ne trudi da uredno podmiruje dugove Holdingu, pa samo za ZET Grad duguje Holdingu 900 milijuna kuna!
Što se, dakle, dogodi kad se poduzetništva u državnom poduzeću prihvate jedan Hercegovac iz Gruda koji je studirao na fakultetu za predvojničku obuku, pa cijeli život proveo u nižim ešalonima Partije i jedan njegov jatak, stari partijski drug, koji se kao student izdržavao švercajuće magnotofone iz Njemačke, gdje bi odlazio prerušen u franjevca?
Dogodi se da grad i njegova komunalna nadtvrtka zapadnu u fantastični dug, koji se nezaustavljivo povećava kamatom na neosigurane kredite! Gradska komunalna poduzeća pritom inače uglavnom posluju pozitivno (divovski su gubici jedino u ZET-u), budući da su komunalne usluge u glavnom gradu jako skupe. Pa gdje su onda otišle pare?
Dvije milijarde koštalo je naselje “Sopnica” (Novi Jelkovac u Sesvetama, blizu križanja dva pravca auto ceste za Beograd, odnosno za Varaždin).
Još milijardu koštao je otkup zemljišta u Heinzlovoj ulici (lokacije propale tvornice “Zagrepčanka”) i terena uz prugu kod Glavnog kolodvora odakle se iselila tvornica vagona “Janko Gredelj”.
Milijardu i dvjesta otišlo je na izgradnju novih škola, vrtića i bazena.
Tri milijarde kuna potrešeno je na kupnju oko 250 autobusa i nešto više od 150 niskopodnih tramvajskih kola.
Bandićeva Potjemkinova sela
Najzanimljiviji je sluča katastrofa gradskog graditeljskog poduzetništva u naselju Sopnica. Ondje su se uredno gradili stanovi po modelu POS-a (poticane stanogradnje, koncept koji je zasnovao Čačić još pod Račanovom vladom i jedino nije uspio trajno naturiti naziv – “Čačićevi stanovi”). Ideja je bila da se posebnoj kategoriji građana – mladim parovima s djecom i ostalim produktivnim kategorijama stanovništva omogući kreditiran otkup stambenog prostora pod posebno povoljnim uvjetima, koje kod banaka osigurava Vlada, te uz najnižu moguću cijenu četvornog metra od 900 do 1000 eura. Stvar je lijepo krenula. Tada se umiješao Bandić i uz golemi novinski publicitet objavio kako će on stvar pretvoriti u nešto još genijalnije, pa “Čačićeve stanove” pretvoriti u “Bandićeve stanove” tako da ih ne kupuju stanari, nego grad, a grad ih samo stanarima iznajmljuje. Pritom je cijena odmah skočila na 1300 do 1400 eura, jer je trebalo negdje pustiti zrak, da stvar malo diše… Cijeli projekt “gradske stanogradnje” vodio je Žarko Maričić, jedan Bandićev lik koji uopće nije bio zaposlen u gradskoj upravi ili u Holdingu, nego je angažiran kao “samostalni konzultant”, a svi poslovi zagrebačkog real-estatea (oko pet milijardi kuna) išli su direktno preko njega. I, što se dogodilo? Projekt je propao, pretvorio se u debakl i noćnu moru, a Maričiću, čini se, dobro ide. Dobio je nogu u Holdingu kad je u firmu došao novi direktor, Ivo Čović, pa mu dao kopito, ukinuo plaću od dvadeset tisuća kuna neto, reprezentaciju i službeni auto, povlasnice koje je uživao kao generalni direktor nekog poduzeća u sjeni, a ne obični honorarni vanjski savjetnik. No, on je odmah kupio sedam stanova s ukupno 600 četvornih metara – i to ne u Sopnici, nego na boljim gradskim adresama, pa je zatim u novinama koje su to otkrile (“Jutarnji list”) petljao kako je sve napravio u kompi s trenutačnom i bivšom ženom koja je, kao, imala neko zemljište… Maričić je, zapravo, bio Bandićev čovjek broj dva (tko zna zašto zvali su ga “Banićev torbar”) te Ljubičićev čovjek broj jedan, pa kad je Kikaš otišao u ilegalu, jer je njegova pozicija uz Bandića postala neodrživa, izgubio se nekamo i Maričić (ali i dalje su obojica vrlo aktivni u istoj poslovnoj mreži).
Za to vrijeme, Sopnica je otišla k vragu. Od 2700 stanova koji su ondje izgrađeni, Grad je uzeo 1300 u najam pa podnajmio po listi za prioritetno stambeno zbrinjavanje, a još oko 800 stanova je dodijelio (kao da je još socijalizam), dok je preostalih 600 ostalo neprodano pa opterećuju gradsko knjigovodstvo s oko 800 milijuna duga, s tim da se svake godine potroši još 15 milijuna na njihovo čuvanje i održavanje. Koliko, zapravo, vrijede ti stanovi? Bez obzira na nominalni iznos u knjigama, malo ili ništa. Socijalni stanovi koji su ovdje dodijeljeni u predizborno vrijeme, otišli su dobrim dijelom Bandićevim glasačima, vrijednim Romima, koji po haustorima pale vatre radi domaćeg ugođaja, a oko zgrada navlače sekundarne sirovine, jer je reciklaža njihov core-business. Sad se stoga nitko više ne želi useliti u Sopnicu, a oni koji su tamo, žele se iseliti. Bandić je uspio stvoriti prvi zagrebački slam, poput onih u njujorškom južnom Bronxu, pa bi u ga najmanju ruku trebalo preimenovati u Poganu Navlaku ili nešto slično.
Ima li iakakva izlaza iz te nevolje? Naseljavanje i akulturacija seoskog stanovništva u urbani ambijent bila je promašena sa socijalnog i ekonomskog aspekta – naravno da sirotinju ne treba getoizirati, nego rasporediti po gradu. Ideja da se u Sopnicu (u poslovne prostore koji su ondje izgrađeni) sad usele holdinške službe možda i nije tako besmislena. Postoji i druga, podjednako cinična, naime da se ostatak stanova iskoriti za otpremnine zaposlenih u Holdingu… U svakom slučaju, ako se ne poduzme neka agresivna intervencija socijalnog inženjeringa, cijeli će se kvart pretvoriti u kavernu bolesnog gradskog organizma, u sesvetski ljudski deponij, a to je najgori od svih scenarija.
Iako je gotovo nezamislivo – debakl s otkupom građevinskih terena još je i veći. Prvo je Bandić na vrhuncu konjunkture zadužio Holding za milijardu kuna kupujući plac tvornice “Gredelj” koja se iselila na Žitnjak, a zatim i terene propale mesne industrije “Zagrepčanka” u Heinzlovoj ulici. U “Zagrepčanku” ušao je Bandić skupa s Jurom Radićem iz IGH, koji je ponudio nešto više novaca nego srpska “Delta” Milana Miškovića, koja je tu htjela sagraditi shopping-mall. Da su mu to dopustili, bila bi to sad Miškovićeva briga. Ovako, pokazalo se da Jure Radić uopće nema para, pa je novac dao Bandić, na ime budućeg zajedničkog profita, izjavljujući u novinama da je tako “za Zagreb zaradio 200 milijuna kuna!” Od svega, naravno, nije bilo ništa, ali ne samo zato što je puklo tržište nekretnina. “Zagrepčanka” nema građevinsku dozvolu! Vrijednost te nekretnine u gradskim knjigama stoga je – nula.
Što se tiče “Gredelja”, placa na trnjanskoj strani Gradskog kolodvora, situacija je još gora – zemljište je kupljeno po nominalnih 700 eura s tim da se pokazalo kako zahvaća manje od ugovorene površine (takve sitnice stalno se događaju pod Bandićevom uprvom!) pa je cijena, zapravo, 850 eura, ali se ondje još mora provesti rušenje, a kako je novac osiguran kreditom, stvarna je cijena – kad bi to sad netko htio kupiti – tisuću eura po četvornom metru! Kakav bi se to ultrakomercijalni neboder morao ondje sagraditi (još da ti vlakovi s cisternama nafte tutnje pod prozorima) koji bi opravdao takvu investiciju – ne računajući pritom da te nabrijani Zeleni i gradski akcijaši samo čekaju da im uletiš s nekim komercijalnim projektom, umjesto s “javnim sadržajem” koji bi Grad valjda trebao ondje podići s rupom od milijardu eura u prošupljenom javnom džepu! Svake godine, Holding mora pljunuti za te špekulantske kredite 700 milijuna kuna anuiteta. Odakle? Ne mogu se za toliko povećati računi za vodu i cijena parkinga!
U ove divovske špekulacije, Bandić se upustio u času kad je Sanader promijenio zakon o mjesnom doprinosu, pa oteo gradu milijardu kuna prihoda od poduzeća registriranih na zagrebačkom području. Gradonačelnik nije na to ni trepnuo – političke veze bile su duboke, interesi bitno usklađeni. A umjesto da povuče ručnu, pa smanji troškove s obzirom na smanjene prihode, Bandić, naprotiv, ide bezglavo u nove pothvate. Već je napustio SDP, sprema se na predsjedničke izbore i dogovara nove mega-projekte koji bi trebali impresionirati birače i obilježiti njegov mandat…
Skupio je eminentno društvo. U Radnom timu Gradonačelnika koji je koncipirao “Smjernice gospodarskog oporavka i izlaska iz krize” u svibnju 2010. godine, sjedili su dr. Gojko Bežovan, jedan gospodin kojega bi bolje od novinara opisao Gogolj, zatim desničarski zelot i prvak veteranskog triatlona Nenad Ivanković, pa dežurni ultradesničarski umstvenik opće prakse Slaven Letica, te najbliži Bandićevi suradnici iz poglavarstva Ladislav Prežigallo (gospodarstvo) i Slavko Kojić (financije). Što su ti ugledni muževi vijećajući zaključili?
Zaključili su da treba sagraditi Kongresni centar, Rukometni dom, još jedno stambeno naselje poput Sopnice (Podbrežje, dvije tisuće stanova) te Zelenu veletržnicu, ukupno ciglih 3 milijarde kuna novog kreditnog zaduženja. Bandić je te planove objavio i kao predsjednik Skupštine Holdinga (tada mu još Ustavni sud nije bio oduzeo ingerencije) naredio direktoru Holdinga Ivi Čoviću (kojega je tu namjestio SDP dok su s Bandićem još pokušavali kohabitirati) da mu sve to lijepo izgradi, a kad je ovaj odbio, prozvao ga na konferenciji za štampu rekavši – “Slušaj mene, ili se kandidiraj na izborima!” Činjenica da je Čović tada odbio poslušnost spasila je grad financijskog kolapsa radi još nekoliko Bandićevih Potjemkinovih sela. Nije bilo dosta što je sagrađena potpuno promašena “Arena” po fantastičnih 209 milijuna eura koje će Grad i država otplaćivati još 28 godina (i za 84. Bandićev rođendan postati ponosni vlasnici objekta koji nalikuje na skelet nasukanog kita i još prokišnjava). Od toga iznosa više od pola su kamate – trošak financiranje kredita!
Trebao se još graditi i Rukometni dom, u kojem bi stolovao Zoran Gobac, koji gospodari hrvatskim rukometom kao što Mamić vlada nogometom, a sa svojim prijatljem Pripuzom sudjeluje u unosnim operacijama oko otpada i u raznim građevinskim eskperimentima.
Zagrebačka transsibirska željeznica
Osim razgranate građevine (škole i vrtići tu su jedina prihvatljiva stavka, iako se moglo ići u jetinije aranžmane javno-privatnim partnerstvom), provaliju u gradskom budžetu stvara ZET koji bi normalno poslovao da nije odjednom kupljeno 400 skupih šinskih i autobusnih kola, a istovremeno radikalno smanjen prihod od karata, jer je Bandić u izbornoj godini oslobodio plaćanja oko 400.000 građana, pa se umjesto za planskih milijardu i četristo tisuća, proda karata za 300 milijuna kuna.
ZET ima četiri i pol tisuće zaposlenika, a svi su pokriveni holdinškim kolektivnim ugovorom, koji predviđa beneficije neusporedive s bilo kojim javnim ili privatnim poslodavcem u zemlji. Bravar ili šalterska činovnica s dvadesetpostotnom invalidninom dobit će otpremninu od pola milijuna kuna brutto, a bolje je i ne pomišljati koliko od onih dvije tisuće branitelja ima status PTSP-ijevaca, ali sigurno ih je tu ima više nego u MORH-u!
U Holdingu ima otprilike 2000 ljudi viška, pa se mora otkazati kolektivni ugovor, smanjiti plaće ili toliko ljudi otpustiti… Kao i cijela gradska uprava (ono, dakle, što spada pod Poglavarstvo), taj sustav prizvodi silan ukupni gubitak, pa bi najrazumniji potez vlasnika (Gradske skupštine) bio da sve baci u stečaj i počne od nule. Otjecanje javnog novca ovdje se, naime, ne može zaustaviti…
U izbornoj godini Grad je od “Zagrebačkih cesta” naručio 420 milijuna kuna asfaltiranja (ostao je dužan polovicu). Prethodno je sagrađen “Domovinski most” s tim da se trošak u toku gradnje neprestano povećavao. Prečistač (kolektor) gradske kanalizacije koja se izlijeva u Savu, izvorno je isto tako ugovoren na 150 milijuna kuna, a sa 70 aneksa ugovora, cijena mu je narasla na 350 milijuna kuna.
Šef za tu prljavu vodu sad je najbliži Bandićev suradnik, predstojnik njegova ureda Miro Laco, čovjek iz Šuškova paralelnog obavještajnog sustava, koji je doveo Norca u Gospić i djelovao kao “politički komesar” u doba kad su ondje izvršeni zločini nad civilnim stanovništvom. Laco je autor “predstavke” plasirane da se onemogući Odjel za organizirani kriminal MUP-a kad je u prvoj godini Račanove vlade započela obrada hercegovačke mafije. U Bandićevoj izbornoj kampanji, Laco je bio čovjek za vezu s desničarskim udrugama – on je osigurao podršku Tomislava Merčepa. Možeš li s takvim protagonistima očekivati bilo kakvo poboljšanje gradskog poslovanja? Bili bi ti korisniji da ideš opljačkati banku.
Otkako firmom upravlja Čović, Bandiću su malo skresana krila – više ne može neograničenim svotama futrati svoje političke saveznike i različite zavisne likove – saveznici su dezertirali, a pomagači postali nepotrebni jer on više nema političku svrhu i misiju… Ipnako nije bila njegova, nego Sanaderova.
Prilikom izglasavanja gradskog proračuna koji je predložio Bandić predvidjevši ipak stavke na kojemu će se namirivati njegovi partneri (samo za medije, uključujući Kikaševu televiziju, koje treba neutralizirati odobreno je 20 milijuna kuna), u SDP-u je došlo do blage diferencijacije – Davor Bernardić, predsjednik Gradskog odbora SDP-a, htio je ići protiv proračuna. To bi značilo da će Bandić raspisivati nove izbore za Gradsku skupštinu, a Kosorica u međuvremenu postaviti povjerenika da upravlja gradom. U posljednjim mjesecima pred izbore, vodstvo SDP-a nije htjeli riskirati takav revolucionarni kaos, pa je Berni discipliniran, a stvari su se vratile u kolotečinu, dok se situacija ne razriješi na narednim parlamentarnim izborima. Tada bi trebalo promijeniti propis o gradskom referendumu i glasanjem građanstva skinuti oba nepodnošljiva lokalna kaudilja – Bandića i Keruma. Uto će valjda oživjeti i Državno odvjetništvo, a policija se angažirati na kriminalnim slučajevima, pa postoje izgledi da se trojnom akcijom suzbije najopasnija formacija podzemlja u Hrvatskoj. Ali, kako je običavao reći Sloba Milošević, “može da znači, al’ ne mora da bidne!”
Uostalom, to neće samo po sebi riješiti problem Holdinga i gradskog proračuna. Država je u krizi, grad u još većoj. Postoji li vizija za novi uzlet? Jednu viziju ponudio je istaknuti član gradske skupštine, dr. Velimir Srića. Djelo posvećeno toj temi njegova je 51. knjiga, koja dolazi poslije niza bestselera o psihološkoj samopomoći (samo što ovdje neće biti od koristi autogeni trening, jer se zapravo traži moć levitacije). Postoji i radni papir gradskog SDP-a, program koji se ne može primjenjivati dok je na komandnom mostu zakleti neprijatlj SDP-a, gradonačelnik Milan Bandić. Znači, situacija je kao na brodu “Bounty” – dok posada kapetana ne objesi na katrku, neće se moći posvetiti problemu navigacije…
