Vlak zvan čežnja

Jasenka Okroša Herceg

Autor:: Jasenka Okroša Herceg 6/24/2010 12:34

Ako ste jedan od mnogobrojnih građana koji putuju na posao vlakom znat ćete o čemu pišem, a oni koji nemaju tu ”sreću” pokušat ću im dočarati tu avanturu za koju nikad ne znadete kako će završiti.

Gotovo je nezamislivo da u 2010. godini imamo ovakvo stanje u našim željeznicama, da tračnice nisu obnavljane godinama točnije desetljećima, vagoni su stari, truli izrazito prljavi, neispravni a vjerujte nemaju ni neki primamljivi miris, već naprotiv.

Zar se nitko ne brine za hrvatske radnike koji svakodnevno putuju vlakom na posao, koji cijeli dan rade za plaće koje u Hrvatskoj u većini slučajeva nisu dovoljne za pristojan život, a još se na posao moraju voziti kao stoka koja uz to ne može ni ući u vlak jer nema dovoljno vagona. No da smo životinje bar bi stale u našu obranu udruge za zaštitu životinja, a tko će ovako, stvarno ne znam.

Sve su to građani koji plaćaju porez ovoj državi, koji ako ne plate vodu, struju, plin, telefon ili druge režije budu jednostavno po kratkom postupku isključeni. Još se uz sve to moraju osjećati manje vrijedni na putu do posla, ako uopće stignu jer moraju strepiti kad će i da li će uopće doći na vrijeme. Jer ako nemaju sreće da im šefovi i radni kolege toleriraju kašnjenje imaju još veći stres.

Kako izgleda jedan dan putovanja vlakom? 

Putnici dolaze na željeznički kolodvor u većini slučajeva u išarane čekaonice koje su sve samo ne ugodne za boravak i čekaju ”vlak zvan čežnja” ali nažalost većina građana nema ni takvu čekaonicu već neku strehu koju nazivaju stajalište, gdje su izloženi svim mogućim vremenskim nepogodama i ona ne štiti putnike čak ni od kiše, no to je samo početak prije muka koje slijede.

Postojanje voznih redova je prava enigma. Još se nije dogodilo da je vlak došao ili otišao po tomu voznom redu. Vlakovi kasne konstantno, svaki dan, recimo ja putujem vlakom iz Ivanić Grada i u sebi doslovce proklinjem svakog dana Hrvatske željeznice, jer se uopće ne brinu za ugodnije putovanje tih hrvatskih radnika, učenika, studenata koji su budućnost te Hrvatske. Vlak koji kasni najmanje 10 minuta pa do debelih sat vremena, a da nitko ne kaže ni jednu riječ zašto kasni. Arogancija i bahatost na djelu, gdje je tu trunku profesionalizma, odgovornosti ili savjesti, to kod naših željeznica ne postoji. Kada se ”sretnici” dočepaju vlaka, onda nastaju prave muke kao u Solženjicinovu romanu, ”Jedan dan Ivana Denisoviča”, kada se zatvorenici mučenički probijaju do ”svetoga” tanjura vruće juhe.

Ulazak u vagon, ravan je dobitku na lutriji, ako niste fizički jaki i dovoljno bezobrazni da izgurate slabije od sebe. Svaka slijedeća stanica je još gora, ne možete se više ni pomaknuti u vagonu, a svježi zrak postaje najdragocjenije blago. Vlak na nekim relacijama vozi ”brzinom” ne većem od 10 km/h. Česta i duga stajanja usred ničega su normalna pojava, a još je ”normalnije” da se nikada nitko ne obraća putnicima s objašnjenjem zbog čega se stoji. Zagušljivost, jer se većina prozora neda otvoriti, i miomiris koji dolazi iz wc-a, stvaraju užarenu atmosferu, pa nervoza kod putnika u tim trenutcima doseže vrhunac.

Svakodnevna putovanja na posao u ovakvim uvjetima predstavljaju pravu noćnu moru, i toliko izmuče putnike, da su satima poslije toga gotovo nesposobni za posao. Avanturističko putovanje s HŽ-om na lokalnim linijama je najblaže rečeno, nehumano. Ni izlazak iz vagona nije jednostavan, ako se i probijete do izlaza, pravo umijeće je otvoriti vrata gdje je potrebna zavidna fizička snaga. Vrata se ipak nekako otvaraju ali uz zaglušujuću škripu i cviljenje. 

Neizostavno pitanje koje se samo od sebe postavlja jest, kuda odlaze silne subvencije koje država uplaćuje u tu državnu tvrtku. Odlaze li one na prekobrojno osoblje Hrvatskih željeznica koje očito ne radi svoj posao kako treba, ili odlazi na koruptivne i mutne poslove, to nas koji putujemo ne zanima previše, time neka se bave nadležni. Kao ljudi koji teškom mukom izdvajaju za mjesečnu kartu, zaslužujemo onda i adekvatnu uslugu za svoj novac, a ne ”stočni” i do odvratnosti ponižavajući transport do radnoga mjesta. Gospodo iz vlade i iz HŽ-a, bilo bi od iznimne važnosti, da se provozate svojim vlakom zajedno s nama, pa da vidite kako se sramoti, tako grandiozno nazvana tvrtka, Hrvatske željeznice. A kada se bolje pogleda ”vlak zvan čežnja” možda, je to i istinska slika koja u potpunosti komparira sa stanjem u državi. 

Sigurnost putnika je također ugrožena, ali ni to izgleda nikoga ne zanima dok se ne dogodi kakva nezgoda. Gospodo željezničari, ako nemate novca za nove vlakove, onda ove stare barem možete oprati, a za to imate više nego dostatan broj ljudi, koji sjede besposleni po bezbrojnim uredima, uhljebljeni po nalogu nekoga ”barbe”. A sigurno imate i viška vagona koji negdje stoje, pa barem u špicama kada se ide na posao i s posla povećajte broj vagona na linijama, je li to toliko teško i komplicirano, zaboga. Radi li itko išta u tim Hrvatskim željeznicama. Prekinite ovu ružnu i strašnu sramotu, učinite nešto za nas putnike, ili smo mi za vas nužno zlo, kao što je naroda za Nerona bio nužno zlo, jer drugačije on ne bi mogao biti car.