Autor:: Romano Bolković 12/4/2013 18:39
Prije par dana Matija Babić bio je priveden jer je swastiku, simbol nacizma, inkorporirao u hrvatsku zastavu; hakenkreuz je dobio i crvenobijeli design kao aluziju na hrvatski grb, pa je provokacija bila potpuna.
In summa, Babić je završio na policiji jer je hrvatske državne simbole nacificirao, ili, zato jer je time sugerirao da se Hrvatska nacificira.
Na stranci jedne od pravaških stranaka druga se pravaška stranka, i njen čelnik, nazivaju sintagmom “udbaške ustaše”. Udbaške ustaše, što je to? A znate, riječ je o onim najgrlatijim ustašama koji su udbaški provokatori; nekoć ih je bila prepuna emigracija, danas Hrvatska. Zašto ih spominjem? Prije par dana javio se jedan od pravaških čelnika prijetnjom ravnateljici SP Jasenovac, Nataši Jovičić. Nataša je bila izvrsna studentica kunsthistorije, pamtim, dobila je pet kod Vere, a to je zaista podvig. Uglavnom, uz prijeteću poruku poslan je i metak. Poruku je poslao Josip Miljak, predsjednik HČSP-a:
“Da, mail sam poslao ja i svaku riječ u njemu potpisujem. Ako je iznošenje političkog mišljenja o radu te javne ustanove prijetnja, onda u kakvoj mi to zemlji živimo” – ustvrdio je Miljak, koji je demantirao da ima bilo kakve veze sa slikama metka odaslanoj ravnateljici Nataši Jovičić.
“Mi smo politička stranka i služimo se isključivo nenasilnim sredstvima. Mecima se služe gospoda iz Udbe. To je njihov rukopis” – kazao je Miljak.
Nakon reakcije Fumića i antifašista, Miljak se pojasnio:
“Jasenovac je bio radni logor, a ne logor smrti. Nekoliko knjiga svjedoči o tome da to nije bio logor smrti. Pitanje koje se postavlja je zašto nije Auschwitz srušen, a u Jasenovcu je skriven svaki trag? Neki partizani tamo su navodno završili zanate. Ne kažem da nije bilo stradavanja, ali nije to bio logor.”, kaže Miljak.
Policija je na Matijin kolaž prereagirala: nije mi se svidio, jer mislim da militarizira diskurs, da konzeravativce nekritički tumači kao naciste, ali ne mislim da je Babića trebalo zvati na razgovor u MUP. Ali, ako ga se već zvalo, što se čeka s Miljakom? I, bez obzira na taj pretekst Babićevog poigravanja s dražavnim simbolima, kako je moguće da u Republici Hrvatskoj, u kojoj bi zbog nesretne povijesti ovog podneblja i ovog naroda trebala biti nulta stopa tolerance na najmanji pronacistički ispad, država ne reagira na revizionističke izjave stranačkih čelnika?
Do kojeg datuma će se u Hrvatskoj tolerirati proustaško, profašističko i pronacističko poigravanje našim strpljenjem i našim sudbinama?
Angela Merkel je nekoliko dana prije 80. godišnjice dolaska Adolfa Hitlera na vlast ocijenila da Njemačka “nosi trajnu odgovornost za nacističke zločine”: “Nosimo trajnu odgovornost za zločine nacional-socijalizma, za žrtve Drugog svjetskog rata i, prije svega, za Holokaust”, kazala je kancelarka i dodala:
“To mora biti jasno svakoj generaciji i to se mora reći hrabro i s moralnom snagom, a svaki pojedinac može doprinijeti tome da rasizam i antisemitizam nemaju nikakva izgleda”.
Današnji naraštaj Nijemaca breme prošlosti, Vergangenheitsbelastung, ne osjeća toliko kao krivnju za počinjena zlodjela predaka, koliko kao strah da će se prošlost ponoviti u budućnosti.
Mi se, kao narod u čijem je okrilju u 20. stoljeću počinjen stravičan zločin, narod koji je imao dva autohtona totalitarizma, koji je gradio sabirne logore, moramo suočiti s tim bremenom prošlosti, i nositi trajnu odgovornost za te zločine kako bismo zatrli svaku mogućnost da se oni ponove.
U Hrvatskoj se, s vremena na vrijeme, pojave antisemitski ispadi koji, kad se čovjek zapita o njihovom timingu, izgledaju kao da su banuli niotkuda, ničim izazvani. Dvadesetak tisuća pokliča “Za dom spremni” ne ostavlja mjesta nikakvoj pretpostavci o premeditiranoj provokaciji, ali, kad se pogledaju izbližega ti separatni protužidovski stavovi i njihovi proponenti, ne može se naprosto zaboraviti 18. kolovoza 1991. godine.
Toga je dana u središtu Zagreba u 4 sata i 50 minuta odjeknula jaka eksplozija u zgradi Židovske općine, deset minuta poslije druga eksplozija odjeknula je na židovskom dijelu zagrebačkoga groblja Mirogoj. Neki mediji u Hrvatskoj odmah su optužili hrvatsku emigraciju za ovo barbarsko djelo, tako pomažući JNA i generalu Aleksandru Vasiljeviću. Na suđenju Miloševiću major bivše jugoslavenske vojske Mustafa Čandić kazao je sudu da je ova teroristička operacija u Zagrebu izvedena u sklopu operacije “Labrador”, a da je židovsko groblje i zgradu Židovske općine minirao pirotehničar Sredoje Vučanović, bivši pirotehničar gradskog SUP-a iz Zagreba, zajedno s Radenkom Radojčićem koji je s Malobabićem bio na obuci u Beogradu.
Što hoću kazati?
Hoću kazati nešto vrlo porazno: u Hrvatskoj ne samo da se ne reagira na notorni revizionizam unatoč činjenici da smo mi, Hrvati, narod koji je sagradio i četiri godine održavao puni pogon Jasenovca, nego je nemoguće, da stvar bude sasvim tragična, ispitati i motivaciju tih revizionista, jesu li svi ti čistopravaški prvaci i ini autentični nacisti ili su moguće udbaške ustaše, prokatori, kojima je jedino i samo za cilj nakon 1. srpnja i ulaska RH u EU, a naročito po traženju Njemačke da se tamošnjem pravosuđu izruči Josipa Perkovića, kompromitirati Hrvatsku pred Europom i svijetom, jer jedino u primitivnoj i izoliranoj Hrvatskoj takvi profili mogu postojati, štoviše igrati makar i bizarnu, ali ipak javnu ulogu – to je nemoguće propitati, jer u hrvatskim je službama, baš kao i u politici, a dokazala je to upravo žurnost donošenja zakona o Perkoviću i Milanovićev inat do sukoba s Europom, taj udbaškoustaški network tako snažan da ni Predsjednik Republike ne zna, pa želi izvješće o tome, što se zapravo zbilo u Vukovaru.
Ovom Hrvatskom, kao što sam toliko puta govorio, vladaju arkanski krugovi čineći od parlamentarne demokracije teatar sjena. Nemoć predsjednika i premijera da se slobodno kreću hrvatskim ozemljem alegorija je toga odnosa vidljive i nevidljive moći koja ovdje vlada. Samo i jedino zato jer je tome tako i nikako drukčije, sada će razni agenti provocateuri amateuri učiniti sve da Hrvatska bude posramljena kao nefašistička: pa vidjeli smo to prije dvadeset godina, isti taj rekvizitarij stadionskih nereda, rasistitičkih izjava, antisemitističkih napada, ustaštva i svega onoga što je legitimiralo samo jedno: neophodnost crvenog sanitarnog kordona. Zanimljivo, kako se uspostavila ta vlast, provokacije su nestale, doduše pljačkanje se zemlje nastavilo, a sada, jedva dvije godine po novoj vlasti, evo ih opet: ja to više ne bih povezao samo s gubitkom HDZ-ove vlasti; nekako mi se čini da sasvim jedna druga struja vapi za delegitimiranjem Ive Josipovića i demonstracijom svoje svjetskopovijesne neminovnosti: kao biva, samo oni u ovoj zemlji mogu držati red, a da ona ne ogrezne u fašizam, ustašiju i nacizam, te da je EU ne izbaci iz članstva.
U tom smislu nužno je pročitati intervju sa Slavkom Goldsteinom. On redovito najvaljuje velike državne projekte: malo mu je zapeo onaj s pet tajkuna Jugosfere, postavši naglo nepopularan usred afere Perković, budući da Hrvatska, shvativši da udbaši pred nosom ravnaju ovom zemljom kako im drago, baš i neće odreagirati s odobaravanjem na neojugoslavensku asocijaciju, makar privrednu, pa sada Goldstein objašnjava tko je to u ovoj zemlji jedini jamčio istupanje povijesti iz vječnog vraćanja istog, fatalne 1941., pokazujući nam zorno, valjda, što nas čeka, ili što bi bilo najbolje reafirmirati. Dobro, časna starina Goldstein ipak ima svoje godine, pa kao što mu nije za zamjeriti da on stvari vidi kako vidi: genocid koji su nad srpskim stanovništvom na Baniji provele ustaške postrojbe 1941. prolom je Zla koje nema dostatnog retorzijskog motiva u obujmu tamošnjih ranijih žandarskih represija, nego u Zlu samom, kao što ni vraćanje Zla 1991. s druge strane, nema motiva u događajima poslije 1945.nego u hipostazi Zla 1941. Htjelo se reći da je Srbima na Baniji 1991. bila važnija 1941. (kao hipostaza zla) nego neki određeni (stvarni) politički motiv protiv osamostaljivanja Hrvatske koji bi opravdavao njihovu pobunu. Godina 1941. služila im je, dakle, kao razlog protiv uspostavljanja bilo kakve Hrvatske (i demokracije, da se razumijemo), pa i kao razlog osvete nad Hrvatima, kako se i krenulo s druge strane Kupe. Memorija zla bila je dovoljan motiv za balvane. No, je li? Je li baš tako počelo? Tko se tu prvi sjetio 1941.: Srbi suočeni s obnovom Hrvatske državnosti ili Hrvati suočeni s nošenjem Lazarevih mošti?
Ali ostavimo to po strani: ono što se ovdje savjetuje ponovo je nužnost angažmana provjerenih kadrova po logici koju sam ne jednom opisao: “jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma. I zato je tu SDP da s koalicijom bude “sanitarnim kordonom” pred najezdom ustaša, i HDZ da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože – zaustave.
Upravo nam se to događa: da se netko ozbiljniji od Hameda ne bi sjetio propitati društveni casting uspostavljen devedesetih, priređuje se ovaj vatromet za kojega nitko ne gleda zvijezde. Dok se bavimo brakom, ćirilicom i Perkovićem, društvena stratifikacija ostaje intaktna: svi su pljačkaši privatizacijske i inih pljački sigurni, nedirnuti. To je, mislim, svrha ovih naoko nemotiviranih barbarizama: tog ustašluka, te fašizacije. Naravno, jasno je da ovdje ima uvijek dovoljno imbecila koji su samonikli, ali zanimljivo je ipak vidjeti kako, kad kažemo da su se Devedesete vratile, i udbaški rukopis ne nedostaje. Navijači, stadioni, brkati lola u crnini, i tu smo na domaćem terenu.
I što sad? Što učiniti?
Ništa, osim možda ovoga: Oprostite, gospodine predsjedniče, premijeru, predsjedniče sabora, ministre unutarnjih poslova – pardon, a zašto ih ne uhitite i procesuirate? Ne razumijem to.
U zemlji koja je imala konc-logor u kojemu je ubijen cijeli jedan Bjelovar ljudi koji su bili drukčijeg mišljenja, rase, vjere ili nacionalnosti, ne smije postojati minimum tolerance spram revizionizma. Svaka takva riječ – zatvor.
Ili postoji neka druga vlast, kako rekosmo, iza vidljive, o kojoj čak i Predsjednik traži obavještajna izvješća, kojoj takva promptna rješavanja problema ne bi išla u prilog, jer, njih jedino te ustaše i nacisti i omogućuju: samo dok je crnih, nužni su i crveni, i vice versa!? Može biti i to: može biti da ćemo gledati taj crveno-crni rulet sve do biološkog iščeznuća zainteresiranih za takav scenarij. No, tada će ionako biti prekasno; kako obično kažem, tada će kugla, kako to u hrvatskom ruletu već biva, prije no što padne na O, na ništa, proletjeti kroz glavu. Kako bi rekao Kraus, kroz jedno uho unutra, kroz drugo van: Hrvati su već zaista farsičan narod, jer čak ni iz vlastite destrukcije i smrti u ovoj močvari koja uzima na tisuće života a nije vrijedna niti jednoga od njih ama baš ništa nisu naučili.
Što je Ćopić rekao za Jugoslavene, vrijedi naročito za Hrvate: Znam ja nas, jeb’o ti nas!
