U očekivanju konačne presude Markaču i Gotovini

Autor: Pero Kovačević 11/13/2012 11:10

U očekivanju 16. studenog i objavljivanja konačne presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, kao pravni ekspert-vještak za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo u obrani generala Čermaka u ovome predmetu, u ovoj kolumni ću vas podsjetit kad je postupak krenuo i kako je trajao.

Posjetimo se 15. travnja 2011. i sudsko vijeće ICTY-a pod predsjedanjem suca Alphonsa Oriea izreklo je i objavilo prvostupanjsku presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. Genaral Ante Gotovina osuđen je na 24 godine zatvora, general Mladen Markač osuđen je na 18 godina zatvora, a genaral Ivan Čermak je oslobođen krivnje i isti dan pušten iz pritvoru zatvora u Scheveningenu.

U petak 16. studenoga u 9:00 sati žalbeno vijeće ICTY pod predsjedavanjem Theodora Merona, predsjednika Žalbenog vijeća, kojeg još čine Talijan Fausto Pocar, Turčin Mehmet Guney, Senegalka Andresia Vaz i Maltežanin Carmel Agius izreći će i objaviti konačnu žalbenu presudu generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Javnost je u očekivanju konačne presude sa puno emocija.

TIJEK SUĐENJA

Hrvatska javnost je bila slabo upoznata tijekom suđenja generalima, a većina stručnjaka koji su komentirali faze suđenja ima ili je imala slaba saznanja o samom tijeku suđenja, poglavito o izvedenim dokazima na privatnim i zatvorenim sjednicama, izvedenim dokazima pod pečatom i svjedočenjima zaštićenih svjedoka.

Suđenje je u biti počelo još 8. lipnja 2001. Tad je u Haagu potvrđena optužnica protiv Gotovine i poslana u Zagreb. Koji dan prije Gotovina je nestao iz Zagreba i bio u bijegu sve do 7. prosinca 2005. kad je uhićen u Španjolskoj i tri dana kasnije prebačen u Haag, te se pred sudskim vijećem izjasnio: ”Nisam kriv”.

Gotovinin bijeg bio je povod žestokim pritiscima na službeni Zagreb – od optužbi da se usporenom predajom optužnice Gotovini vlast (Račanova koalicijska vlada) svrstala na stranu pomagača odbjeglog generala, do upornog ”kažnjavanja” hrvatske pregovaračke pozicije tvrdnjama Carle del Ponte da Hrvatska krije Gotovinu, da je viđen ovdje, ondje a, pokazalo se kasnije, nigdje. Uozbiljenje te, pravno gledano, neozbiljne pozicije Hrvatske nije se dogodilo ni nakon što su 24. veljače 2004. pravomoćnima postale optužnice protiv Čermaka i Markača. Obojica su dragovoljno pristali otići u Haag.

Kad je u prosincu 2005. Gotovina uhićen daleko od Hrvatske, kad je uvidom u nekoliko njegovih putovnica bilo jasno da je cijelo vrijeme boravio na teritoriju zemalja koje su kao članice Unije pritiskale Hrvatsku da ga uhiti, nitko se službenom Zagrebu nije ni ispričao, a kamoli potražio način da se nadoknadi izgubljeno vrijeme u pregovorima zbog negativnih izvještaja i prijetnji sub poenom.

Ništa se nije dogodilo ni nakon što je 14. lipnja 2006. predmet objedinjen u jedinstveni spis.

Suđenje je službeno počelo 11. ožujka 2008., a posljednji svjedok izveden je 11. lipnja prošle godine i završilo 30., 31. kolovoza i 1. rujna 2010. kad su tužiteljstvo i obrane iznijele svoje završne riječi. Sedam i pol mjeseci je sudskome vijeću Orie (predsjednik), Uldis Kinis i Elizabeth Gwaunza (suci) bilo potrebno da presudom objedini razloge za dvije i pol godine dugo suđenje kad su održana 303 raspravna dana.

Tužiteljstvo je pred sud izvela 81 svjedoka i podnijela 2687 dokaznih materijala. Gotovinina obrana ispitala je 25 svojih svjedoka i podnijela 1024 dokaza. Čermakovih 19 svjedoka i Markačevih 13 povećali su broj svjedoka na 138 saslušanih osoba. Sa 717 podnesenih dokaza Čermakove i 391 dokaza Markačeve obrane podneseno je ukupno 4819 dokaza. Samo sudsko vijeće pozvalo je još sedam svojih svjedoka i podnijelo pet svojih dokaza.

Optužnicu su sve to vrijeme zastupali Alan Tieger i Stefan Waespi. No, njihove ovlasti nisu prelazile granice raspravne dvorane tako da su za opću javnost glavni tužitelji i dalje bili Carla del Ponte i nasljednik Brammertz. Njima nasuprot stajale su obrane. Gotovinu su pred vijećem zastupali Luka Mišetić, Gregory Kehoe i Payam Akharan.

Nakon što je sud odbio mandat Čede Podanovića i Jadranke Sloković (zbog sukoba interesa), Čermakovu obranu preuzimaju Steven Kay i Gillian Higgins. Markačev prvi branitelj Miroslav Šeparović zbog dužnosti u državnoj vlasti (ravnatelj obavještajne organizacije, a prije toga i ministar pravosuđa) morao je odstupiti pa je obranu nastavio njegov supartner Goran Mikuličić, kasnije i uz Tomislava Kuzmanovića.

Tužiteljstvo je u svome završnom podnesku pozvalo sudsko vijeće da proglasi krivima i osudi generala Gotovinu na 27, generala Markača na 23 i generala Čermaka na 17 godina.

Gotovina je u pritvoru od prosinca 2005. kada je uhićen na teritoriju Španjolske, a Čermak i Markač dobrovoljno su se predali Haaškom sudu u ožujku 2004. godine.

ŽALBENI POSTUPAK

Žalbeni postupak je formalno počeo u kolovozu 2011. godine kad su obrane generala Vijeću poslale žalbe. U žalbama su obrane tražile od Žalbenog vijeća da intervenira i ukine osuđujuće presude po svim točkama optužnice.

Ključni trenutak u žalbenom postupku bio je kada je Žalbeno vijeće pozvalo tužiteljstvo da razradi svoje teze iz optužnice o mogućoj krivnji generala Gotovine i Markača po tzv alternativnim oblicima odgovornosti. Žalbeno vijeće je tužiteljstvu dalo rok da objasni da li vjeruju da Gotovina i Markač mogu biti odgovorni po zapovjednoj odgovornosti ili kao pomagači u slučaju da se utvrdi da nisu krivi za nezakonito granatiranje ili da nisu članovi udruženog zločinačkog pothvata. Ova odluka Žalbenog vijeća znači da je prvostupanjska presuda neodrživa u odnosu na zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu.

Tužiteljstvo je odgovorilo Žalbenom vijeću te naglasilo, ukoliko ne postoji odgovornost generala zbog udruženog zločinačkog pothvata, postoji zapovjedna odgovornost i drže da se generale može proglasiti krivima i kaso pomagače u udruženom zločinačkom pothvatu . Obrane su se usprotivile utvrđivanju alternativne odgovornosti jer se te okolnosti nisu uopće raspravljale u žalbenom postupku.

ŠTO JE ZAPOVJEDNA ODGOVORNOST?

Zapovjedna odgovornost je pojednostavljeno rečeno odgovornost zapovjednika za sve počinjene zločine svojih podređenih pripadnika koji su počinjeni, a nisu procesuirani.

Generali Gotovina i Markač unatoč činjenici da oni kao vojni zapovjednici, nisu procesni subjekti u kaznenom postupku, u biti odgovaraju za propuste svojih podređenih zapovjednika, propuste vojne i civilne policije, vojnih i civilnih tužitelja, civile vlasti i sudbenih tijela koja nisu procesuirala počinjene ratne i druge zločine u njihovoj zoni odgovornosti kao vojnog zapovjednika.

ŠTO MOŽEMO OČEKIVATI?

Smatram da je više nego izgledno očekivati ukidanje zaključka iz prvostupanjske presude o udruženom zločinačkom pothvatu. Što automatski znači smanjenje za 6 do 8 godina zatvora, ali ostaje problem zapovjedne odgovornosti i pozicioniranja generala u toj odgovornosti. U toj činjenici se krije ključ visine kazne, odnosno kako je Žalbeno vijeće vrednovalo i koje je zaključke donijelo vezano za zapovjednu odgovornost generala.