Što činimo kao društvo da pomognemo mladima?!

Jasenka Okroša Herceg

Autor:: Jasenka Okroša Herceg 5/19/2010 18:28

Često se može čuti da mladi ljudi kod nas uopće nemaju perspektive, te da nakon školovanja odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo, a osobito oni s fakultetskom diplomom. To je na prvi pogled doista tmurna slika koja mora djelovati krajnje deprimirajuće, kada se mladi ljudi uhvate u koštac s životom i s problemima koje život kao takav nosi.

U ovomu do kraja materijaliziranom svijetu, sve se svodi na egzistenciju, sigurnost, dobru zaradu, uspješnost, izvrsnost, a sve to u praksi znači i sretan obiteljski život, koji svi priželjkujemo. Međutim kada se uhvatimo u koštac sa svim ovim materijalnim, onda nam jako malo ili nimalo ostaje za obiteljski život, nemamo vremena, jer nas egzistencijalna problematika toliko okupira da doslovce postajemo stranci, svojim najbližima. E da bi, mladi sve to brže riješili, posežu za privremenim odlaskom u inozemstvo u potrazi za dobrom zaradom.

Taj ”privremeni” odlazak se vrlo često pretvara u trajni i doživotni, a i djeca takvih ljudi ostaju živjeti vani, i tako gubimo dio najvitalnijeg i najobrazovanijeg stanovništva. Na stranu to, što se možda mnogi i pokaju što su napuštali svoj grad i svoju domovinu, i što ubrzo spoznaju da ni tamo nije sve baš tako sjajno, ti su ljudi svoje znanje i trud uložili u prosperitet drugih naroda, a uz put su naravno riješili i svoju egzistenciju, iako ni to ne uvijek.

Postavlja se pitanje činimo li kao društvo dovoljno da se mladima olakša životni put, koji je u startu, kada netko odluči osnovati obitelj najteži. Od rješavanja stambenoga pitanja, do dobroga posla itd. Čini se da se tu jako malo radi i da je to višestruko slojeviti problem, kojim bi se društvo trebalo vrlo ozbiljno pozabaviti, pa čak i osnovati ministarstvo za mlade.

Sveopća recesija, porast nezaposlenosti, a i moralni pad društva koji je uzrokovan silnom korupcijom i pljačkom, šalje mladima sasvim krive poruke u smislu laganoga i brzoga bogaćenja. Svakodnevno smo naprosto zasuti lošim vijestima, nestalo je dobrote, ljudi se zatvaraju u sebe i otuđuju jedni od drugih. Gdje je uopće izlaz iz toga začaranoga kruga u koji neminovno svi upadaju.

Mladi su za to najmanje krivi, oni ”plivaju” kako znaju i umiju i u uvjetima kakve im je društvo osiguralo i nametnulo. Počesto u nedostatku rješenja posežu i za kriminalom, drogama. Daleko je skuplje i nemjerljivo štetnije za državu, kada gubimo te ljude, na ovaj ili onaj način, nego kada bi se njima kvalitetno pomoglo i zadržalo ih se u domovini, da takvi svoja znanja koriste za razvoj našega gospodarstva.

Država tu očito nema nikakvu dugoročnu strategiju, a to se najbolje očituje u nekompatibilnosti obrazovnoga sustava s gospodarskim. Naime nitko u Hrvatskoj ne zna koliko mi trebamo pravnika, inženjera raznih profila, politologa, povjesničara, a da ne govorimo o zanatlijama što je gotovo izumrlo, jer u ovakvom društvu to malo tko želi biti.

Takve stvari se ne mogu prepustiti svemoćnom slobodnom tržištu, jer je upravo zadaća države da se tu umiješa i da se tu konačno uvede red. Nepostojanje te, obrazovne strategije, upućuje na to da nema ni gospodarske, pa se sve prepušta stihiji.

Ima li društvo pravo biti u tolikoj mjeri neodgovorno prema mladim ljudima, te ih doslovce nakon školovanja prepušta samima sebi, što je teška pogreška i velika nepravda. Država mora tim mladima pomoći u startu, a kasnije će od njih imati višestruku korist.

Stvarat će radišne i uzorne građane, počeo bi se njegovati kult rada a ne nerada i lake zarade. A bolna točka po pitanju demografije bi se također popravila. Ovako besperspektivni teško se odlučuju na osnivanje obitelji. Ponašamo li se po tomu pitanju kao da smo Kinezi?

Kao početak rješavanja problema, bilo bi dovoljno da se napravi inventura, kakva je obrazovna struktura ovih 320.000 nezaposlenih na burzi, pa prema toj strukturi usmjeriti, gospodarsku  strategiju, to je jeftinije i brže nego ih prekvalificirati, a time se dobiva još nešto, npr. ako na burzi imamo viška pravnika, povjesničara ili bilo kojih drugih struka, treba smanjiti upisne kvote za te struke, jer nema potrebe za njima, a mi se ponašamo kao pijani milijarderi. Školujemo ljude, koji onda nemaju gdje raditi, i što im preostaje nego otići.