2/14/2011 12:43
Neosporna je i važna uloga novinara i medija u borbi protiv kriminala i korupcije. Za mnoge kriminalne radnje najviših državnih dužnosnika i korupcijske afere javnost ne bi nikad doznala da nemamo istraživačkih novinara. Novinari su razotkrili bezbroj korupcijskih i kriminalnih afera, ali je unatoč tome pravna država u većini slučajeva ostala gluha. Zašto je tome tako, zašto pravna država šuti o većini razotkrivenih afera u medijima, zašto novinari ne podnose kaznene prijave- pokušao sam dobiti odgovor od samih novinara.
Anketirao sam mnoge poznate novinare, koji su razotkrili veliki broj afera, koliko su podnijeli kaznenih prijava-odgovor je bio niti jedne. Pitao sam ih zašto ne podnose prijave, rekli su mi da to nije njihov posao i da su im u redakciji to isto potvrdili. Slična ili istovjetna situacija je i kod političara. Mnogim političarima su puna usta pravne države, posebice zastupnicima HDZ-a i SDP-a, istini za volju govore samo o aferama suprotne strane dok o svojim šute i pozivaju se na institucije pravne države.
Što je kaznena prijava, tko je dužan prijaviti počinjeno kazneno djelo te jesu li novinari i političari dužni podnositi kaznene prijave pokušat ću odgovoriti na ta pitanja u ovoj kolumni.
Kaznena prijava je obavijest državnom odvjetniku o postojanju osnovane sumnje da je određena osoba počinila u zakonu propisano kazneno djelo.
Prijavu može podnijeti svaka osoba jer je u interesu države otkriti počinitelje kaznenih djela za koja se progon poduzima po službenoj dužnosti. Prema tome, svaka pravna i fizička osoba koja ima ozbiljna i određena saznanja o kaznenom djelu i počinitelju može o tome izvijestiti policiju, odnosno podnijeti na zapisnik prijavu u državnom odvjetništvu ili policiji.
Iako Zakon o kaznenom postupku ne određuje pojam kaznene prijave niti njezin sadržaj, naglašavamo kako kaznena prijava nije obična obavijest o nekom događaju, ona ima formalan učinak jer je državni odvjetnik dužan po njoj postupati i utvrditi je li prijava osnovana, a u slučaju odbačaja prijave o tome izvijestiti osobu oštećenu kaznenim djelom.
Imajući u vidu učinke kaznene prijave i moguće štetne posljedice za osobu koja je prijavljena kod podnošenja prijave na zapisnik, prijavitelj mora biti upozoren na posljedice lažnog prijavljivanja.
U članku 302. Kaznenog zakona opisano je kazneno djelo – Lažnog prijavljivanja kaznenog djela. Navedeno kazneno djelo čini ona osoba koja prijavi bilo pisano, komunikacijskim sredstvom ili usmeno neku osobu da je počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti iako zna da to nije istina. Isto djelo čini i onaj tko prijavi da je počinjeno kazneno djelo (dakle ne i određenu osobu da ga je počinila), iako zna da to nije istina, a radi se o kaznenom djelu za koje pokretanje kaznenog postupka nije prepušteno privatnoj tužbi ili povodom prijedloga, ili tko sebe prijavi kao počinitelja takvog djela a to nije istina.
Dakle, kaznena prijava se podnosi kada pravna ili fizička osoba ima određena saznanja o počinitelju kaznenog djela i/ili kaznenom djelu, odnosno kada je oštećena počinjenim kaznenim djelom.
Članak 204. Zakona o kaznenom postupku:
(1) Sva tijela državne vlasti i sve pravne osobe dužne su prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti, koja su im dojavljena ili za koja su sami saznali.
(2) Podnošenje kaznene prijave od strane policije uređuje se posebnim zakonom.
(3) Podnoseći prijavu, tijela državne vlasti i pravne osobe navest će dokaze koji su im poznati i poduzeti sve da bi se sačuvali tragovi kaznenog djela, predmeti na kojima je ili kojima je počinjeno djelo te drugi dokazi.
(4) Građani su dužni prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.
(5) Zakonom se propisuju slučajevi u kojima je neprijavljivanje kaznenog djela, kazneno djelo.
(6) Podaci o istovjetnosti osobe protiv koje je podnesena kaznena prijava i podaci na temelju kojih se može zaključiti o istovjetnosti te osobe službena su tajna.“
Prema tome, novinari i političari imaju istu obvezu kao i građani i dužni su prijaviti kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti, a za koja su sami saznali ili su im dojavljena.
Novinar, za razliku od političara, nije dužan dati podatke o izvoru objavljene informacije prema članku 30. Zakona o medijima, koji glasi:
(1) Novinar nije dužan dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti.
(2) Pravo novinara iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na glavnog urednika, urednike i autore objavljenih priloga koji nisu novinari.
(3) S podatkom o neimenovanom izvoru informacije novinar je prije objavljivanja dužan upoznati glavnog urednika na način utvrđen statutom medija. U tom se slučaju sve odredbe o zaštiti izvora informacije primjenjuju i na glavnog urednika.
(4) Državno odvjetništvo može, kada je to ograničenje nužno radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja, podnijeti nadležnom sudu zahtjev da naloži novinaru da iznese podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti.
(5) Sud može naložiti novinaru da iznese podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti, ako je to nužno radi zaštite javnog interesa, a radi se o naročito značajnim i ozbiljnim okolnostima i neprijeporno je utvrđeno:
– da ne postoji razumna alternativna mjera otkrivanju podataka o izvoru informacije ili da je tijelo iz stavka 4. ovoga članka koje traži objavu podataka o izvoru informacije tu mjeru već iskoristilo i
– da na zakonu osnovani interes javnosti za otkrivanje podataka o izvoru informacije jasno prevladava nad interesom zaštite izvora informacije.
(6) Sud će, cijeneći okolnosti slučaja, isključiti javnost u tijeku postupka iznošenja podataka, te upozoriti prisutne osobe da su dužni kao tajnu čuvati sve što su u postupku saznali, kao i na posljedice odavanja tajne.“
Jesu li novinari i političari izuzeti od obveze podnošenja kaznene prijave prosudite sami, ali njihovo ne podnošenje kaznene prijave svakako ima utjecaja na činjenicu što je pravna država i dalje gluha na bezbroj otkrivenih afera.
