Autor: Marija Pajić 1/13/2012 14:07
Iako su mnogi zagrizli tezu kako muško – ženska prijateljstva jednostavno ne postoje, ja sam tu da vam promijenim stav! Kako to i inače biva, moram krenuti iz svog dvorišta. Otprilike 1990. godine bezbrižno sam se igrala u pješčaniku i buljila u sunce. Tko zna, možda sam i jela blato jer sam bila dosta buntovno dijete. Uglavnom, u jednom trenutku u pješčanik ušetao je mršavi plavi dječačić s izrazito smiješnim šarenim naočalama. Gledala sam ga u čudu, a bome i on mene. Nekako smo uspjeli ostvariti komunikaciju, iako ja nisam ni pomišljala da mu posudim svoju kanticu za pijesak. Valjda sam se od rođenja vodila parolom čist račun, duga ljubav! Sve u svemu, u tom trenutku rodilo se moje jedino muško – žensko prijateljstvo.
Napominjem, ova ostala izrazito poštujem, ali samo za ovog slatkog , tada “ćoravog” dečka mogu reći da mi je uistinu kao brat! Kako stvari stoje, taj pješčanik za nas dvoje bio je praktički sudbonosan. Nakon što smo ustanovili da živimo ulaz do ulaza te da imamo jednako godina, našoj sreći nije bilo kraja. U to vrijeme želio je postati doktor. Iako je imao otprilike 5 godina, samo nebo mu je bilo granica! Roditelji su mu kupili svu aparaturu i naša mala ambulanta je službeno krenula s radom! Našla sam se u ulozi medicinske sestre, a da me nitko ništa nije ni pitao. Ja sam već tada znala što želim raditi, i danas srećom to uistinu i radim!
Nakon ambulante koja nije bila baš posjećena, u suradnji s našom malo starijom prijateljicom, pokrenuli smo školu. Nastava se održavala u njezinoj šupi i sjećam se da nam je to gradivo bilo dosta kompleksno s obzirom na to da smo tada o osnovnoj školi mogli samo sanjati! Iako balavi, već tada u nama se probudio poduzetnički duh. Naime, u to vrijeme salvete su bile apsolutni must have! Kako su naše majke, kao prave domaćice imale gomilu toga, mi smo se odlučili otvoriti maleni štand sastavljen od kartonske kutije u prolazu. Znali smo da je to mjesto najprohodnije! Zarada nije baš nešto išla jer naši sustanari nisu prepoznali taj hvalevrijedan projekt! Firma je otišla u stečaj, a mi smo se bacili na drugi projekt!
Sljedeći potez bila je izgradnja šatora. Montaža i demontaža. Od starih deka sastavljali smo šatore oko zgrade i uz naše posebno odobrenje samo odabranim dopuštali ulaz! Pitate se zašto? Naravno, upad se plaćao tako da je to već tada bila furka “Studio 54”. Svaki dan smo imali isti menu, konkretno pizza i sladoled. Nakon nekog vremena, palo mu je na pamet da napravimo sladoledni mix sastavljen od nekoliko vrsta sladoleda. Divila sam mu se kako li je samo pametan! S obzirom na to da je društvo mog starijeg brata konstano sabotiralo naše šatore, vidjeli smo da od toga nema kruha!
Odlučili smo bit istraživači! Iako smo imali tzv. policijski sat, točnije signal od HEP-a kad moramo doma (znate onu foru – kad se upale svjetla ), to nam nije bila nikakva prepreka. Bez ikakve najave našim roditeljima, odšetali smo u susjedni kvart jer nam je to bila potpuna nepoznanica. Vjerojatno nam je u to vrijeme djelovao kao New York. Naravno, istraživanje se odužilo, a naši roditelji su bili na rubu živčanog sloma. Svjetla su se upalila, a nama ni traga ni glasa. Bezbrižno smo šetali i razgledavali, pritom nam nije ni palo na pamet da su u tom trenutku naše majke već alarmirale i FBI i CSI! Kad smo se napokon odlučili vratiti, požalili smo. Bijesna lica naših roditelja i dernjava za nas su još i dan danas traumatična.
Kako to i priliči , završili smo u kazni. No, ni to nas nije omelo u našem pravom prijateljstvu. Gledajući neki filmski uradak, zapamtila sam kako su neka djeca komunicirala preko užeta i čaše. S obzirom na to da moja soba bila iznad njegove, pokušavali smo tu ideju provesti u djelo, međutim ostali smo samo na šumovima i deračini. Kazna se privela kraju, a mi smo otkrili arapski jezik. Sjećam se kako je moj stariji brat u to vrijeme komentirao da s nama nešto opako nije u redu, no mama je samo odmahivala rukom. Konkretno, znali smo ležati na klupi satima, promatrati oblake i pričati na arapskom, a znamo i vi i ja da ga nismo znali!
A onda je kucnuo čas za upis u školu! Iako je sami upis, točnije ono ispitivanje prije za mene bilo dosta traumatično , a završilo je time da sam okarakterizirana u “nekakvom kartonu” kao najrazmaženije derište ikad viđeno”, nisam se dala omesti! Odjenula sam prekrasnu sivu haljinu s bijelom kragnom, lakirane crne cipelice, nabacila rozi ruksak na leđa i zajedno s njim krenula u školu. Čak se ni škola nije usudila uništiti to magično prijateljstvo pa su nas smjestili u isti razred. Prva klupa za nas dvoje bila je kao stvorena!
Iako je on pokazivao veći interes za školu nego ja, bar u to vrijeme, uspjeli smo i u razredu pronaći zajednički jezik. Praktički smo se nadopunjavali, njemu je išla matematika, a meni jezici. Sve nakon toga dio je povijesti!
Kroz pubertet bilo je puno uspona i padova, ali nismo se “raspali”. Čak nas ni život u različitim državama (živi u Sloveniji tako da je prije on kod mene, nego ja u Dubravi) nije nas uspio razdvojiti. Štoviše, kada se u nekom razgovoru pokrene tema o muško – ženskom prijateljstvu, nas dvoje se navodimo kao primjer! I onda kad mi dođe netko s prahistorijskim pričama da muško – ženska prijateljstva nisu moguća, odmah se uzrujam! No, moram priznati da se uzrujam i kad shvatim koliko moj voljeni ima prijateljica.
Naravno, taj dio mi baš i ne sjeda , ali tu dolazimo do klasičnih dvostrukih ženskih mjerila. U početku sam gubila živce oko toga, no onda sam shvatila da je stvar imalo drugačija i da nema nijednu prijateljicu, tek onda bi mi bio čudan!
Činjenica je da muškarci jednostavno ne mogu odoljeti ženskim čarima, bila ona prijateljska ili ljubavna! Lagala bih kad bi rekla da mi se kroz život nije dogodilo mnoštvo “prijatelja” koji su s vremenom počeli prema meni osjećati nešto više. Nije bilo druge nego da to srežem odmah u korijenu! Jednostavno, ne podnosim onaj osjećaj kad te netko “zatelebano” gleda , a ti ga praktički sažalijevaš. Ne bi se voljela sama naći u toj situaciji, pa ne želim to ni drugima!
Vremena u kojima su muškarci išli u lov, a žene kuhale u kolibi su davno iza nas. A ona glupa fraza da su muškarci i žene stvoreni za samo jednu stvar je i više nego otrcana! Ljudi, probudite se jer muško-ženska prijateljstva uistinu postoje i vjerujte mi na riječ, nitko vas neće tako dobro razumjeti kao prijatelj suprotnog spola!
Amen!
