Autor:: Velimir Bujanec 5/19/2011 16:45
Uvaženi gospodine profesore!
Moram priznati da me Vaša kolumna objavljena na H-Alteru nije previše iznenadila. No, potaknut nekim podacima koje ste iznijeli, javnosti radi, pišem ovaj odgovor.
Zanimljivo je kako Vam je zasmetao baš moj intervju s glavnim urednikom „Glasa Koncila“, mons. Ivanom Miklenićem, u kojem proziva partizanske ubojice koji su nakon 1945. godine, bez suda likvidirali na tisuće Hrvata. I ne samo njih. Nadalje, Miklenić je u tome razgovoru osudio represivni komunistički aparat, koji je puna četiri desetljeća progonio sve one u Jugoslaviji koji su drukčije mislili. Ne ulazim u to je li točno da je svećenik Luka Vincetić radio za jugoslavensku tajnu policiju – Udbu, jer to su riječi mons. Miklenića, a kako u mojoj emisiji, za razliku od većine u Hrvatskoj – nema cenzure – nije bilo razloga da Miklenić i to ne kaže. Ako Vas baš zanima to s Vincetićem – pitajte Ivana Zvonimira Čička, siguran sam da zna je li točno! Razumijem i da su Vam zasmetale Miklenićeve kvalifikacije o Mesiću i njegovoj haaškoj epizodi, no pitam Vas, zašto bih kao novinar branio svojim gostima da govore što misle?! Ne spada li to možda u neko drugo vrijeme? Ili smatrate da bi mi nekakav „komitet“ trebao određivati što da pričam sa svojim gostima? Bilo kako bilo, siguran sam da će Vam i mons. Miklenić odgovoriti, bude li mu se ulazilo u polemiku, a ja ću se sada osvrnuti na dio Vašeg uvodnika u kojem ste se dotakli moje skromne novinarske aktivnosti.
U tri sezone i 600 emisija gostovali su svi najvažniji akteri domaće politike
Prije svega, volio bih da znate kako sam u tri sezone emitiranja TV Bujice na Jabuci TV, (a ranije OTV-u) proizveo više od 600 emisija u kojima su mi gostovali svi najvažniji akteri domaće političke i društvene scene – od lijevih do desnih, od predsjednika Josipovića – na niže. Pri tome uopće nisam vodio računa o tome što će tko govoriti i kakve će stavove zastupati, jer to nije moj posao.
Posao novinara je na što pristupačniji način stavove relevantnih sugovornika približiti narodu. Razumijem i to što mi zamjerate na nekim stavovima iz mladosti. No, gospodine Pusić, ja sam svoj politički pubertet davno proživio – i prerastao. U pubertetu su bubuljice potpuno normalna stvar, a problem nastaje, ako ih na vrijeme ne istisnete… A ja sam upravo to učinio – raskrstio sam na vrijeme sa stavovima na kojim bi mi netko mogao zamjeriti i u profesionalnom novinarskom smislu dokazao kako se radi ozbiljan i općeprihvaćen posao. A da je općeprihvaćen, možda najbolje govori podatak da u moje emisije osim Dinka Burića, Danijela Srba ili Ante Đapića rado dolaze i Damir Kajin, Ivan Zvonimir Čičak, Žarko Puhovski, Ivo Banac, pa i Vaša sestra – šarmantna gospođa Pusić. Politički odabir gostiju otprilike odgovara trenutačnom rejtingu stranaka – pa mi tako najviše dolaze SDP-ovci, koji i jesu najpopularniji, no Vama očito smeta što tu i tamo ugostim i nekoga s desnice. Ali gospodine Pusić, to danas više nije zabranjeno! Nema više komunizma. Zasmetao Vam je Miklenić, samo zato što sam mu dao prostor. Znate, tjedan dana ranije ugostio sam Ivana Zvonimira Čička – i pričali smo o zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom nakon „Oluje“. To je bilo samo dan poslije Čičkovog i Vašeg gostovanja kod Branimira Bilića, na nacionalnoj televiziji. Smatrao sam neprimjerenim da se na onakav način vodi emisija i predsjedniku HHO-a dan kasnije, dao sam punih sat vremena – da kaže istinu. Mogao sam zvati i Vas, jer ni Vama Bilić baš i nije dao najprimjereniji tretman. Možda kojom drugom prilikom… Vrlo rado.
Rat je za nas bila prilika da se iskažemo u svome viteštvu, nikako u mržnji i zlodjelima
I sada ono najvažnije. Nikada, pa ni u razgovoru za „Globus“ – nisam izjavio za Srbe ništa što bi se moglo smatrati neprimjerenim. Sporni intervju iz 1994. godine, pa tako ni izjave koje ne podržavam i najoštrije osuđujem – nikada nisam dobio na autorizaciju, a demantij mi nisu htjeli objaviti. Puna je istina da sam s novinarkom razgovarao, između ostalog i o Maksu Luburiću pa smo spominjali neke njegove izjave. Došlo je do zlonamjerne prezentacije sa strane uredništva „Globusa“ i pripisane su mi riječi koje nisam izgovorio. No, šteta je napravljena i zbog toga mi je žao. Platio sam ceh zbog naivnosti i svog mladenačkog neznanja. Ali gospodine Pusić, nikome nikada nisam napravio nikakvo zlo – pa ni godinu dana kasnije kada sam sudjelovao u „Bljesku“ i „Oluji“. Otiđite u Zapadnu Slavoniju – u selo Mlaka pored Jasenovca i vidjet ćete da tamo nije zapaljena ni jedna srpska kuća i da je pravoslavna crkva ostala neokrznuta, što je velikim dijelom i moja zasluga. Kada je moja jedinica ušla u to – većinski srpsko selo, osobno sam spasio jednu 80-godišnju staricu. Bilo je i uhićenih srpskih vojnika. Svi su tretirani na primjeran način i nije im pala ni vlas s galve. Rodom sam Varaždinac i s ponosom mogu reći da je rat za nas bila prilika da se iskažemo u svome viteštvu, a nikako ne kaos koji bi koristili za neljudskost, mržnju i zlodjela.
U cijelom Vašem tekstu jedino je istina to da sam na jednoj tribini u KIC-u prije 17 godina pokušao baciti stolicu na Milorada Pupovca. Isprovocirala me je njegova izjava da „u Vukovaru nije bilo zločina nad Hrvatima“ i da je „JNA tamo odigrala krajnje pozitivnu ulogu“. Za razliku od Drage Pilsela koji je u Argentini na sinagoge bacao kamenje, ja sam u Zagrebu podigao, (ali ne baš i bacio) stolicu na Pupovca. I ja i Pilsel (kada smo „bacali“) bili smo sličnih godina – pa ako ste njemu oprostili za nešto mnogo gore, zašto mene barem ne pokušate razumijeti. Jer, u demokracijama nije dopušteno bacati kamenje na sinagoge, ali vas baš i ne objese, ako nekog gađate cipelom, jajima ili aktovkom… To čine i u talijanskom, britanskom i australskom parlamentu, a ne samo ukrajinskom, hrvatskom ili srpskom. O političkim skupovima i raznim tribinama te novinskim konferencijama da i ne govorimo… Najvažnije u cijeloj priči, a Vi to sigurno ne znate – jest da sam se prof. Pupovcu ispričao i to iz čiste pristojnosti i poštovanja prema njegovu akademskom statusu i da je nakon toga gostovao u mom televizijskom showu – baš kao i mons. Ivan Miklenić!
Jedina smo televizija koja je podržavala Latina
Drago mi je što ste u svojoj kolumni spomenuli i kolegu Denisa Latina. Iskreno mi je žao što je on danas bez posla, jer iznimno cijenim njegov rad i profesionalizam. Ako niste znali – Bujica je jedina televizijska emisija u Hrvatskoj, koja je više od 10 puta dala potporu Latinici i ošto kritizirala cenzuru na HTV-u, u isto vrijeme kada su sve druge televizije sramno šutile i ignorirale probleme Denisa Latina. Samo uvaženog kolegu Denisa Kuljiša na tu sam temu ugostio više od 5 puta, a zbog cenzuriranog priloga o TDR-u, koji sam objavio u Bujici nakon što je izbačen iz Latinice, od HTV-a sam zaradio čak i kaznenu prijavu. Spreman sam izaći pred sud u znak solidarnosti s kolegama, koje pošteno i nepotkuljivo rade svoj posao. Što se pak Viktora Ivančića tiće, duboko vjerujem da bi za njega bilo mjesta u nekom od hrvatskih medija, kad bi kao i ja – bio spreman ustajati svako jutro u 7 – pa da mu radni dan traje od 8 do 10 na večer i da tako radi, svaki dan – pune 3 godine.
Romano Bolković meni je to omogućio i unatoč brojnim zlim jezicima, imao je povjerenja u moj profesionalizan i zdrav razum. Ja ga jednostavno nisam razočarao – pa ću citirati Bolkovićev odgovor političaru kojem se nije svidio moj angažman na OTV-u: „Niste valjda mislili da bum pustil pudlicu – da mi čuva dvorište, pustil sam pitbula!“ I na kraju, užasna je Vaša usporedba i stavljanje moje malenkosti u kategoriju ruandskog novinara B. Hategekimane. Za mene ste indirektno predložili doživotnu zatvorsku kaznu, ne znam da li zbog toga što sam u TV Bujici ugostio Miklenića, Banca, Kajina ili možda Vašu sestru?! Na žalost, vjerujem – da je sada kojim slučajem 1945. godina i da se Vas pita – možda bih završio u nekakvoj slovenskoj jami – s metkom u lubanji! Na sreću – nije ’45. i sustav u kojem se ljude trpalo u zatvore, samo zato što su pričali viceve – odavno je mrtav. Ja tome sustavu na sreću, nisam pripadao. A Vi gospodine Pusić? Politički ste se tranformirali u zrelim godinama svoga života i iskreno, ne znam jeste li svojim aktivnostima u komunizmu nekome učinili kakvo zlo. Ja sam se transformirao s 20 i iskreno se nadam da zbog mojih pubertetskih političkih bubuljica nitko nije patio. Druga je priča, a to Vam možda i smeta – što tijekom transformacije nisam zastranio radikalno – poput Pilsela – pa bih Vam valjda bio prihvatljiviji. Jer Bančev demokratski antikomunizam, koji je meni vrlo blizak – Vama također smeta. Možda nisam anđeo, ali dušu đavlu prodati neću!
