Autor:: Žanamari Lalić 3/29/2010 10:32
Protekli tjedan bio je općenito čudan, turbulentan i težak. Neka je čudna energija poharala Zagreb. Neke živote promijenila, neke odnijela zauvijek. Osjetilo se to i u backstageu „pjevanja“. Ovo je prva emisija da gotovo nitko nije znao što pjevaju drugi parovi. Nekako je sve bilo napola. Zato se valjda i nisam iznenadila ishodu večeri. Svi su bili za sebe u svojim mislima i svojim pričama. A Meštrova i moja šaljiva priča je završila.
Pomalo mi je žao, priznajem, ali drago mi je da po prvi put nisam bila nesigurna u to kako će Meštar otpjevati pjesmu, jer ju je na svakoj probi odradio savršeno, sa koreografijom, točnim tonovima, facijalnom ekspresijom…sve kako smo „učili“. Možda je zabava baš bila u tome da loše otpjeva pjesmu, tako da nam je ovaj put možda presudila bolja izvedba. Ili možda Meštrov konflikt sa Husom. Ne znam. Jedino što znam je da mi u životu konflikt bilo kakve vrste nije donio ništa dobro. Samo smiješak, vjera, optimizam, opuštenost i snaga. To su jednako važne riječi kao hvala i molim. Tu lekciju bih uvrstila i u predškolski odgoj.
Evo recimo pozitivna stvar ove subote je što sam definitivno imala najluđu ekipu u publici – članove svog benda i svoje bliske prijatelje, s kojima sam kasnije na afterpartiju u Dominu skoro dočekala fajrunt, vrišteći na pjesme Miše Kovača i Hus-a. Naime pustili su Jesen u meni, i ne bih se okladila da nije bilo namjerno. (smijeh) Budući da je Meštar nestao odmah poslije show-a, ovaj put smo cijelu pjesmu morali falšati bez njega.
Pjesma i prijatelji uvijek najbolje liječe dušu. Barem hrvatsku dušu. Kad sam živjela u Njemačkoj (ne dugo) nedostajali su mi takvi trenuci, način života i razmišljanja. Zato sam se i vratila brzinom zvuka. Čak ako usporedim i produkciju ovog profi Show-a, sa produkcijom njemačkog showa za amatere „Deutschland sucht den Superstar“ u kojem sam svojedobno sudjelovala, razlika je ogromna. Kod njih je sve tako presavršeno organizirano, isplanirano do detalja, od budgeta boli glava, ekipe milion, od inspicijenata, koordinatora, managera, vokalnih trenera, koreografa, vizažista, stilista pa čak i psihologa koji je stalno bio prisutan na svim probama i snimanjima…doslovno svaki izvođač je imao svoj tim ljudi koji se njime bavio. Ali kod nas, unatoč nedostatku nekih mogućnosti, osjeti se emocija, srdačnost, povezanost, temperament i jedna atmosfera u kojoj se čovjek osjeća kod kuće. Uvijek bi ovu priču prije ponovila nego onu naizgled savršenu, a bez duše.
To se osjeti iza scene ali se vidi i na ekranu. To smo mi. Važno nam je popit kavu prije nego počnemo raditi, važno nam je galamiti kao mala djeca, valjati fore na svoj račun i račun drugih…ali svejedno sve uspijemo napraviti na vrijeme, live prijenos nikad ne kasni, show je na svjetskoj razini, svi su spremni, našminkani, naoko odmorni i svježi (olfo) i što je najvažnije – opušteni. Jako mi je lijepo biti dio tog veselog druženja i radujem se idućoj sezoni. A da ne zaboravim da se ipak vidimo u još dvije emisije, finalnoj, gdje ćemo biti svi još jednom na okupu, i jednoj gdje ću gostovati u show programu. Tako da će možda biti još „javljanja iz backstage-a“, samo iz druge perspektive :).
Za dalje želim svim Zvijezdama sreću, napredak i dobru zabavu. Ne samo onima koje pjevaju, nego i onima koje su Zvijezde svojih svemira, koje vjeruju u sebe i vjeruju u Ljubav.
