Kolega Hrvoje Belamarić je, ne samo zbog situacije u kojoj se nalazi, atipičan pripadnik naše novinarske branše. Rođen je 26. siječnja 1974. u Zagrebu. Rodio se sa 6 mjeseci kao nedonošće i ima cerebralnu paralizu. Zašto on za sebe kažem 'imam'? Zato što je cerebralna paraliza stanje, a ne bolest. Inače, cerebralna paraliza djeluje na centar za ravnotežu i na koordinaciju ruke-mozak.

Završio je osnovnu školu u centru za odgoj i obrazovanje Goljak. To je škola i ustanova koja se bavi rehabilitacijom i socijalizacijom djece sa cerebralnom paralizom. Srednju školu je završio u centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. Tamo je stekao zvanje upravnog referenta jer je to bila jedina mogućnost. Nije maturirao jer bi izgubio pravo na mirovinu. Na Radiju 101 počeo je raditi 1997. godine i još uvijek surađuje s tom postajom kao novinar-urednik na emisji 'Djeca rezolucije'. Na HRT-u je pak od 2002. do sada.

Godine 1997. je bio na paraolimpijadi za mentalno retardirane osobe koja se održava svake četiri godine. Godine 2000. godine je proveo dva tjedna na BBC-u u Londonu na stručnoj edukaciji. Od drugih putovanja ističe ono 2003. kada je bio u Nizozemskoj, u Amsterdamu i Utrechtu, gdje je radio priču o životu osoba sa invaliditetom u Nizozemskoj i koliko tamo društvo brine o njima. Cijeli je život u invalidskim kolicima, pa ga štošta imam za pitati.

Što te sve zanima? Čime se sve baviš?
- Moj život je vrlo intenzivan zbog obujma posla kojim se bavim, a to su problemi koji muče osobe sa invaliditetom u društvu. To su zdravstvo, socijalni problemi i obrazovanje te zapošljavanje. Iskreno, mislim da smo licemjerni prema osobama sa invaliditetom. U slobodno vrijeme se nekad bavim slikarstvom, slikam apstraktno, od glazbe slušam rock, jazz, funky, soul. U glazbi baš uživam. Volim pratiti sport, od filmova volim akcijske, trilere, erotske, komedije i napose dokumentarne.

Od kada si u novinastrvu i što si uspio dobiti za sebe i druge kroz našu profesiju?
- Od novinarstva sam naučio da moram biti iskren, jasan i direktan u glavu. Tom profesijom se bavim od 1997. godine. Za druge sam pokušao i neznam jel’ sam uspio pomaknuti bar malo granice koje postavljamo prema osobama sa invaliditetom. Kad sam kao novinar ušao u svijet osoba sa invaliditetom, onda sam vidio da je taj svijet grozan i brutalan prema njima.

Predstavi udrugu 'Delfin' koju također vodiš
- Vizija ili misija naše udruge je omogućiti obrazovanje mladim osobama i osobama s invaliditetom, s ciljem osnaživanja pojedinaca te ostvarenje njihovih uspjeha, uz razvoj svijesti za aktivno prihvaćanje svih oblika različitosti, solidarnosti i suradnje. Želimo postati prepoznatljiva Udruga za potporu razvoja mladih ljudi i osoba s invaliditetom, u kojoj će mnogi ljudi naći svoj smisao i ostvarenje kroz različite oblike aktivnog sudjelovanja. Naš cilj je da svaka mlada osoba ima jednaku priliku ostvariti svoj puni potencijal i postati samostalan i uspješan član društva. Temeljni principi Udruge su osnaživanje, aktivno prihvaćanje svih oblika različitosti, solidarnosti i suradnja svih grupa i pojedinaca/pojedinki posvećenih izgradnji kulture cjeloživotnog obrazovanja, mira i nenasilja. Potičemo zajedništvo i ravnopravnost mladih osoba s i bez invaliditeta. Organiziramo edukacije, seminare, radionice, okrugle stolove i druge aktivnosti u svrhu stjecanja potrebitih znanja, vještina i sposobnosti. Pomažemo onima kojima na tom putu stoje barijere, bilo fizičke (na primjer, invaliditet), financijske ili druge osobne barijere (nedostatak samopouzdanja, podrške, adekvatnih informacija iz svoje okoline...).

Kako se učlaniti i zašto?
- Učlaniti se može svatko tko želi pomoći udruzi Delfin, a sama udruga pomaže srednjoškolcima završnih razreda sa invaliditetom i studentima koji žele upisati bilo koji faks koji mogu završiti s obzirom na svoj invaliditet. Ali udruga Delfin nije predviđena samo za osobe sa invaliditetom, već pomažemo i studentima koji nemaju dovoljna novčana sredstva, pa uz rad im pomažemo kroz neke od programa udruge Delfin. Više o tome možete pročitati ovdje.

Dobio si poziv da, iz svojeg rakursa, savjetuješ prof. Josipovića. Što očekuješ od suradnje s predsjednikom i kakva će to biti suradnja?
- Znamo da predsjednik nema velike ovlasti što se tiče osoba sa invaliditetom. Nadam se da će slušati savjete koje daju osobe sa invaliditetom i da će Vladu RH natjerati da poboljša životne uvjete osoba sa invaliditetom.

Pojasni ozbiljnost postojanja populacije invalida (cca. 11 posto) i najčešće probleme koje ti sam primječuješ za njih/vas ali i od nas prema vama.
- Populacija osoba sa invaliditetom u cijelom svijetu je ogromna i u Hrvatskoj postoji velika populacija osoba sa invaliditetom (11%) kojoj baš i ne pridajemo veliki značaj. 'Načelno' politika i oni koji vole lizat guzice će, kad se uključe mikrofoni i kamere, reći da će invalidima dati sve pa i ptičjeg mlijeka. To, kao što znate i sami, nije tako. Osobe sa invaliditetom u RH su na najnižim granama. Socijlano, društveno i svakako drugačije. Da ne filozofiram. Osobe sa invalidetom žive od 1000 kn do najviše 3000 kn mirovine ili socijalne naknade. Zalažem se za pristup što boljeg obrazovanja osoba sa invaliditetom i što bolje radno mjesto. Najčešći su problemi što nemaju još uvijek pristup u sve javne ustanove, što se nemogu adekvatno obrazovat i k tome zaposlit, što ih se još uvijek gleda kao socijala. Takozvani 'normalni' ljudi su počeli polako shvaćati problem osoba sa invaliditetom, ali od svojih briga i problema normalne životne egzistencije i traženja boljeg posla za sebe i svoju obitelj nemogu još uvijek i pomagati osobama sa invaliditetom. Ljudi će pomoći na cesti i u dućanu onoliko koliko mogu.

Ocijeni politiku Vlade RH prema invalidima. Što bi tu trebalo urgentno promijeniti?
- Vlada RH nema politiku prema osobama sa invaliditetom ili ima deklarativnu politiku. Imamo pravobraniteljicu za osobe sa invaliditetom i ured za iste, imamo i dvije saborske zastupnice (jedna na lijevoj, druga na desnoj da se ne bi prevagnuo sabor na bilo koju stranu), a sve ostalo nemamo. Vlada nema nikakvu strategiju prema osobama sa invaliditetom jer ih gleda kao socijalni model. A to znači: kad dođu izbori onda se dignu socijalne naknade, pojedinci iz Vlade se vole slikati sa osobama sa invaliditetom i vole nas prikazivati kao bolje od pape. Urgentno bi trebalo mijenjati stav prema osobama sa invaliditetom te bi trebalo jasno i glasno reći da se osobe sa invaliditetom mogu obrazovati i onda iz toga obrazovanja ne zbog invaliditeta nego zbog obrazovanja i zaposliti. Da mogu biti koristan dio društva.

Daj, molim te, neke dobre primjere suradnje i promocije života invalida.
- Najbolji primjer je Kraljevina Nizozemska koja daje jednaku šansu svima pa tako i osobama sa invaliditetom. A s time se vraćam na onu moju tezu. Vrlo dobro obrazovanje, a to znači da obrazovanje prati osobu sa invaliditetom i da joj omogući obrazovanje s kojom se onda može zaposliti. Npr., projektant računalnih mreža ili gluha osoba koja je kuhar. Tu pokazuje društvo koliki ima smisao pri njihovom zapošljavanju.

Jesi li vjernik?
- Nisam.

Zašto?
- Ateist sam jer nikad nisam vjerovao u Božju Providnost, a nisam vjerovao ni u crkvenu dogmu.

Reci nešto o tomu kako vidiš stanje u medijima s kojima surađuješ.
- Stanje na Radiu 101 je vrlo kritično. Radio 101 je na aparatima zahvaljujući bivšoj upravi koja nas je ostavila bez svega. Pola godine već radim, a nisam vidio ni kune. HRT je, pak, socijalistički mastodont koji na honorarcima i ljudima koji stvarno rade brusi zube i ne pokazuje uopće svoju javnu funkciju medija kojeg bi javna funkcija trebala zanimati, pa tako i osobe sa invaliditetom. Ali one su na margini. HRT zadržava pravo da svaka 3 mjeseca isplaćuje postojeći honorar. Mene više ljuti što država ne kontrolira kako HRT posluje i kako isplaćuje plaće, honorare i doprinose.

Što misliš o novinarstvu Hrvatske?
- Kratko i jasno. Hrvatsko novinarstvo je jadno i bijedno, a novinari su ispali najgori ološ zbog takvog novinarstva. Novinari i vanjski suradnici nisu nikako zaštićeni, pa ih čak ni postojeći zakon o radu ne štiti dovoljno. Možete ostati bez posla, ali nitko vas ne pita koliko su vam ostali dužni.

Imaš li uzore u životu?
- Nikola Tesla, Stephen Hawkins i Ray Charles.

Zašto ih smatraš uzorima?
- Tesla jer je otkrio struju bez koje danas ne bi mogli i ne znam kako bi čovječanstvo napredovalo. Hawkins jer je pokazao kako osobe sa invaliditetom mogu uspjeti u životu te mogu biti jednaki svima drugima bez obzira na svoj invaliditet. Ray Charles zato što je uspio u glazbi bez obzira na svoju slijepoću i cijenjen je u svijetu.

Kakav ti je ljubavni život?
- Ljubavni život mi je nula jer se danas gleda na izgled, materijalni dio, pa onda ono što čovijek ima u sebi. Za mene osobno mislim da više u ljubavi nemam šanse.

Što te, osim toga, najčešće žalosti?
- Glupost i kretenizam ljudi, laž, dvoličnost.

Poznaješ li Istru?
- Poznajem Pulu, Poreč i mali dio Motovuna.

Imaš li neku veliku želju negdje poći na put?
- Imam. Poći u Saharu i biti jebeno sam bez igdje ikoga.

Jesu li pedofili 'invalidi duha'?
- Recimo da jesu. S time da je invaliditet stanje, a pedofilija je teška bolest.

Daj nam tvojih pet savjeta za sreću.
- Osmijeh, uživanje u životu, pomaganje ljudima, ljubav prema ljudima te dobra piva i zgodna žena sa osmijehom!

Što, na kraju, želiš poručiti?
- Želim da su ljudi normalni.

Ukoliko bi netko od čitatelja portala Zagrebancija.com želio stupiti u kontakt s našim kolegom Hrvojem Belamarićem, može to učiniti putem njegove e-mail adrese: hbelamazg@yahoo.com