Autor: Pero Kovačević 12/11/2012 10:47
Oslobađajuća presude Haaškog suda generalima Gotovini, Markaču,Čermaku i svim drugim „znanim i neznanim“ sudionicima fantomskog „udruženog zločinačkog pothvata“ na čelu kojeg su prema optužnici bili predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko skida zastrašujući teret optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom“.
Generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko su zaslužili svoju ulicu u Zagrebu
Oslobađajućom presudom Haaškog suda skinuta je ljaga da je Hrvatska stvorena na zločini, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Oslobađajućom presudom konačno su se stekli svi uvjeti da se Zagreb oduži generalu Janku Bobetku i Zvonimiru Červenku, ratnim načelnicima Glavnog stožera Hrvatske vojske. Generali Bobetko i Červenko su zaslužili svoju ulicu u Zagrebu, na potezu je Gradska skupština Grada Zagreba.
Imam moralnu i ljudsku obvezu kao bliski suradnik generala Janka Bobetka i generala Zvonimira Červenka ponovno pokrenuti inicijativu da se Grad Zagreb dostojno oduži generalima i imenuje ulice po njima.
Neki će opet reći prerano je, nije vrijeme, teško se živi, situacija je loša, ima važnijih stvari i niz drugih razloga u cilju sprečavanja ove inicijative. Prije su govorili, nije vrijeme oni su u optužnici Haaškog tužiteljstva kao sudionici i organizatori „udruženog zločinačkog pothvata“.
Nije prerano, dapače. Teško živi, situacija je loša , ima važnijih stvari, potpuno se slažem. Međutim, nismo jednodimenzionalni, sto znaci da možemo i trebamo , usprkos svemu, razmišljati i o drugim problemima, pa tako i o ovome.
Podsjetimo se naših generala. To su zaslužili.
Stožerni general Janko Bobetko
Stožerni general Janko Bobetko rođen je 10. siječnja 1919. godine u Crncu kod Siska. U Sisku je pohađao gimnaziju, a nakon toga je upisao Veterinarski fakultet u Zagrebu. Član KPJ postaje 1938., a 1941. godine je sudjelovao u pripremi ustanka u svom kraju.
Dana 11. srpnja 1941. godine, nakon što su mu ustaše ubili oca i tri brata Janko Bobetko se pridružio prvoj antifašističkoj postrojbi okupirane Europe, prvom sisačkom partizanskom odredu u šumi Brezovica pored Siska. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u slovenskom gradu Dravogradu bio je teško ranjen ali je preživio i postao časnik Jugoslavenske narodne armije. Poslije rata završio je Visoku vojnu akademiju JNA i stekao čin general-majora JNA.
Godine 1966. dobio čin generala pukovnika i vodio 5. vojnu oblast JNA (Slovenija i Hrvatska). Za vrijeme hrvatskog proljeća 1971. godine priključio se hrvatskim reformistima pa je odlukom Josipa Broza Tita isključen iz JNA zajedno s još još 19 hrvatskih generala. Do osamostaljenja Republike Hrvatske nije mogao javno govoriti niti djelovati.
Tijekom Domovinskog rata Janko Bobetko odbija ponuđeno mjesto Ministra obrane Republike Hrvatske, ali se uključuje u Domovinski rat na Banovini, a 10. travnja 1992. predsjednik Franjo Tuđman ga promiče čin generala zbora Hrvatske vojske. Iste godine preuzima zapovjedništvo na Južnom bojištu tijekom kojeg uspješno vodi akcije deblokade Dubrovnika i operacije u dubrovačkom zaleđu: Tigar, Konavle i Vlaštica. Nakon toga 20. studenog 1992. godine general Janko Bobetko postaje načelnik Glavnog stožera OS RH i na tom mjestu zamjenjuje generala Antona Tusa. Nakon deblokade Dubrovnika i okolice Janko Bobetko vodi operacije Maslenica i Medački džep.
Predsjednik Tuđman 15. srpnja 1995. razriješio ga je dužnosti Načelnika stožera neposredno prije operacije Oluja. Od tada, pa do 1999. bio je zastupnik HDZ-a u Hrvatskom saboru. 1996. godine general Bobetko je objavio knjigu Sve moje bitke u kojoj je opisao sve svoje pobjede u Domovinskom ratu. U njoj je prikazao vojne zemljovide u operacijama Čagalj, Tigar, Maslenica, Medački Džep, Bljesak i Oluja. U toj knjizi je i napisao:
„Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag o svemu što sam radio i dovršio kroz svoj više od pet desetljeća dug vojni i politički život“.
Haaško tužiteljstvo ga je optužilo za ratne zločine počinjene 1993. godine u operaciji “Medački Džep”. General Bobetko je tada izjavio da u Haag neće otići živ i nije htio primiti optužnicu. Bio je supotpisnikom Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti od 28. rujna 2000. godine, zbog kojeg je ondašnji predsjednik RH Stjepan Mesić prisilno umirovio sedmoricu hrvatskih generala.
Iz javnog života Janko Bobetko se povukao 2000. godine, umro je 29. travnja 2003. u Zagrebu, a pokopan je na Gradskom groblju u Sisku.
Stožerni general Zvonimir Červenko
Stožerni general Zvonimir Červenko rođen je 13. studenoga 1926. godine u Prijepolju, Srbija.
Vojnu karijeru je započeo na zagrebačkoj Vojno-tehničkoj akademiji, na kojoj je poslije punih 19 godina bio i predavač. U vrijeme Hrvatskog proljeća, kao potpukovnik osuđen je na godinu i pol strogog zatvora te gubitak čina i prava na mirovinu zbog zastupanja hrvatskih interesa. Do 1990. radio je kao inkasator Radio-televizije Zagreb.
Početkom rata predsjednik Franjo Tuđman nudio mu je mjesto ministra obrane, ali Červenko je to odlučno odbio s komentarom da je vojnik, a ne političar.Kao sekretar za obranu Grada Zagreba organizirao je obranu Zagreba, blokadu neprijateljskih vojarni i potaknuo osnivanje i ustrojavanje 14 zagrebačkih brigada.
U siječnju 1992. Červenko postaje zapovjednik Domobranstva, odnosno pomoćnik načelnika Glavnog stožera za Domobranstvo. Obnašao je i dužnost pročelnika Vojnog kabineta predsjednika Tuđmana.
Vrhunac vojne karijere general Zvonimir Červenko doživio je neposredno prije vojno-redarstvene operacije Oluja, kada je na mjestu načelnika Glavnog stožera naslijedio generala Bobetka. Na dužnosti načelnika Glavnog stožera HV bio je od 15. srpnja 1995. do 16. listopada 1996. Za njegovog zapovijedanja izvedena su je najuspješnija vojnoredarstvene akcije „Bljesak“ i „Oluja“.
Predsjednik Franjo Tuđman ga je zbog godina života umirovio u studenom 1996. Bio je zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog sabora, a od 2000. i član Komisije za pomilovanja. Umro je 17. veljače 2001. godine. Uz najviše počasti pokopan je u Aleji hrvatskih velikana na zagrebačkom Mirogoju.
Generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko zaslužuju svoju ulicu u Zagrebu.
