Autor: Josip Kregar 7/2/2012 10:18
Nema slave i časti govoriti ono što praktički svi misle. Međutim, ima situacija u kojima je samo kratak trenutak u kojem treba reći ono što svi misle. To je trenutak aktivnog poricanja bjelodanih istina. Treba reći tada, ili se takvo mišljenje pretvori u trivijalan stav.
Mislim da bi se Radimir Čačić trebao povući iz Vlade i s nekih drugih funkcija radi osude mađarskog suda. On to ne želi. Njegova stranka to ne želi i opravdava ga. Građani, suprotno tome, smatraju ga odgovornim, drskim i arogantnim i misle da ne treba obavljati javne funkcije.
Vlast nije posao donošenja popularnih odluka i davanja lakih obećanja. No, bez podrške naroda, vlast ne može biti ni efikasna ni dobra.
Trenutno Vlada žestoki propagandni rat u kojem se bezdušno ignoriraju činjenice i ne donosi razumna odluka. Ako se to nastavi dolazi do erozije povjerenja u vlast i do situacije u kojoj ni vlada neće moći izbjeći uvlačenje u raspravu. U dovoljnoj smo krizi da nam najmanje treba personifikacija te krize u liku Radimira Čačića.
Imam visoko poštovanje prema njegovim sposobnostima, motivaciji i zalaganju. Ne radujem se ovom raspletu i, po njega, lošoj situaciji, no četiri su elementa njegovog opisa situacije koja ne mogu zaobići. Oni se ponavljaju u komentarima i raspravama i ne bi smjeli postati prividne istine.
Običan čovjek bi morao priznati odgovornost
Prvo, kaže se ”pa to se svakome može dogoditi”. Može, ako je propustio dužnu pažnju i ako je odgovoran. Svakom se može desiti, ali onda taj snosi teret kazne i teret odgovornosti. Zar ćemo reći da se svakom može desiti da ga ubije automobil? Zar je opravdanje da su poginuli od udara u ogradu, kao da bi poginuli da udara nije bilo? Zar je to da nisu bili vezani isprika (tako ispada) da su si sami krivi? Da nije bilo udarca jačeg i bržeg auta s nepažljivim vozačem, oni bi vjerojatno tu večer jeli, gledali televiziju ili spavali.
Običan čovjek bi morao priznati odgovornost trpjeti kaznu. Kako se nesreće opisuju i u drugim slučajevima? Otvorite novine i što čitate o svakodnevnim nesrećama. Da li piše o tome što je vozač htio, da li se spominje neoprez nastradalog. Uostalom, navedeni elementi su priznati kao olakotne okolnosti kod prosuđivanja VISINE i oblika kazne.
Čačić nije osuđen jer je postupao s namjerom. On nije htio da se to desi. Nije htjelo ni nesreću ni posljedice. Osuđen je za nehaj, za propuštanje dužne pažnje, za to da je olako mislio da se ništa neće desiti ako vozi bez pažnje i ne misli da se može desiti slučaj koji ga je zadesio.
Dakle, drugo, on je proglašen krivim, iako to u svojim izjavama relativizira. Čak prijeti i navodi da će tužiti onoga tko to kaže. Tužiti za što? Za komentiranje nepravomoćne sudske presude? Pa zar nije sam obznanio da je imao nesreću da je vozio i da su ljudi poginuli.
Zar nije proces izravno prenošen na televiziji, zar presuda nije javna? Ili je svaki izrečen komentar pritisak na nezavisnost mađarskog pravosuđa? Još spominje i to da će mu se kazna brisati iz evidencije kada ju odsluži. Zar misli da se mogu poreći činjenice koje mu škode i koje ga čine odgovornim?
Jesmo li svi dežurni dušebrižnici?
On nije oslobođen odgovornosti, nije oglašen nevinim, već je kriv – pročitala je sutkinja oglašavajući presudu. U pogledu brisanja kazne iz evidencije, takav argument uopće nije relevantan. Možda će tek biti relevantan. No, za intelektualnu vježbu zamislite da radi natječaj za službenika u njegovom ministarstvu. Kako bi danas izgledala potvrda o neosuđivanju? Zar bi se izvukli time da je presuda nepravomoćna i da je pred stranim sudom?
Treće, on bez ikakve ograde koristi diskvalifikaciju mogućih kritičara. Kaže da treba vidjeti ”tko govori”, pa onda tek o tome o čemu je riječ – Izraz ”dežurni dušobrižnici” koristi se kao podrugljiva diskvalifikacija, kao olaki aregumentum ad hominem. On je prvi potpredsjednik Vlade, i onako kao što nije dao da mu se radi toga podsmjehuju, mora shvatiti da samim položajem, ne može biti iznad kritika i ocjena. Pa nije presuda njegova privatna stvar, ako o njoj raspravljaju i predsjednik i premijer i desetine novinara, i tisuće komentatora. Svi. Jesu li, jesmo li, svi dežurni dušobrižnici ili samo oni koji se s njim ne slažu.
Četvrto, međutim, smatram presudnim. Ne komentiram daljnju sudbinu spora. Svojim tvrdoglavim stavom on proizvodi štetu svojim političkim saveznicima i prijateljima. Koristi se svojevrsnom političkom i emocionalnom ucjenom. Kaže da su birači njemu dali povjerenje, a znali su za njegovu nesreću. Kažu da je u Saboru dobio podršku. To nije istina. Na izbore nije išao kao pojedinac, već kao kandidat na listi. Birači nisu mogli odlučiti o njemu, već o listi.
Personalizira politiku i planove
Čini sve da svojim postupcima i odlukama sebe učini nezamjenjivim u izlasku iz krize. on predlaže i obećava, ne sluša druge, najavljuje boljitak ili on odlazi. Time personalizira politiku i planove, drsko kadrovira prema svojim osobnim sklonostima.
Zar bi Hrvatska trebala propasti ako on završi u pritvoru? Recimo, što bi se desilo da se zatraži njegov pritvor radi mogućeg utjecaja na svjedoke. Svime time daje sjajnu poziciju i argumentaciju oporbi koja s puno trijumfalizma svoje grijehove gura u drugi plan.
Ova situacija je štetna za hrvatsku politiku i političku kulturu. Čačić je zaslužio bolje, no imao je nesreću.
